Danas posljednji dan online nastave za učenike u Sarajevu: Još koji sat pored ekrana i ništa više

Razlog za uvođenje jedinstvene prakse u BiH leži u činjenici da u Kantonu Sarajevo često u zimskim mjesecima zbog otrovnog, zagađenog zraka djeca ne idu u školu, pa se online nastava odvija kako bi bili "spremni" za ono što će im se gotovo sigurno dogoditi.

Umjetna inteligencija u praksi, a u školi paljenje Teamsa

"Obuka" koja traje sedam dana predstavlja najčešće gledanje prezentacija u Teamsu. Pored činjenice da su djeca u današnje vrijeme mnogo informatički pismenija nego im to nastavni program govori, niko se nije sjetio da bi tu "obuku" mogli završiti na času informatike. Očito nema vremena od mnogo bitnijih stvari poput učenja pisanja u Wordu, crtanja u Paintu i časova o informatičkim procesima koji su davno umrli. U vrijeme kada djeca napredno koriste umjetnu inteligenciju, škole ih uče kako da upale Teams. Očito je da oni koji odlučuju o procesima i programima obrazovanje posmatraju iz svoje perspektive. Njima sučelja poput Teamsa možda izgledaju kao svemirski brod, ali djeca, za njih su te stvari tehnički prelagane.

Ekranizacija djetinjstva i logistički košmar za roditelje

Otići na izlet ili ekskurziju, to se dešava par puta godišnje. Umjesto da se školski program okreće ka aktivnostima protiv ekranizacije koja nagriza dječije mozgove, neko se dosjetio da na njihovu muku doda još pet dana po šest časova direktnog kontakta.

Uz to, niko se nije zapitao ko i kako će voditi brigu o djeci koja ostaju kod kuće u vrijeme kada su im roditelji na poslu; smatra se, valjda, da su djeca od šestog razreda sposobna da ostanu sama u kući od 08 do 14 sati.

Sedmica nakupljenog gradiva koju učenici shvataju kao raspust

Kada bi iz najbolje namjere odbacili ove argumente protiv održavanja nastave online i usvojili da se djeca trebaju spremiti za crne, sive, smrdljive sarajevske dane (koje niko decenijama ne spriječava) ili neke nove korone, na kraju bi krucijalno pitanje bilo šta iz te nastave nauče. Djeca, najčešće sama dok su roditelji na poslu, od prezentacija koje im nastavnici postave u Teams oblak pa ponekad i objasne, ne zapamte ništa u većini slučajeva.

Online nastavu shvataju kao raspust, dok nastavnici i profesori smatraju da su svoje obrazovne obaveze ispunili, pa je rezultat, osim u izuzetnim slučajevima, sedmica nakupljenog gradiva. Frustracija roditelja, sudeći po komentarima na društvenim mrežama, nije mala. Pitaju se, logično, čemu sve ovo?

Funkcionalna nepismenost i poražavajući rezultati testiranja

Online nastava samo je jedna pokidana karika u zapetljanom i oronulom lancu našeg obrazovanja. Sistem u kojem je sve teže nego lakše, koji promovira tradicionalno učenje i bubanje napamet umjesto kritičkog razmišljanja, zakiva na dno evropske liste djecu iz Bosne i Hercegovine kada je funkcionalna pismenost u pitanju. To bi, narodski rečeno, bilo razumijevanje onog što smo pročitali.

Funkcionalno pismena osoba sposobna je da interpretira tekst, prepozna njegov smisao, izdvoji bitno od nebitnog i donese zaključke na osnovu onoga što je pročitala. To naša djeca nisu. Političari su samo jednom "pogriješili" i dopustili da se djeca iz BiH testiraju u odnosu na svoje vršnjake iz svijeta, pa se pokazalo da smo na 62. mjestu od 79 zemalja. Naša djeca čitaju, a ne znaju šta čitaju. Umjesto da se tim problemom pozabave i prilagode nastavne programe, naši su pametni političari, sa često sumnjivim akademskim referencama i ne baš rijetko elementarno nepismeni, odlučili da ta testiranja zabrane.

Sistem koji proizvodi poslušnost umjesto kritičkog razmišljanja

Djeca iz škola, i online i uživo, u većini slučajeva izlaze nespremna za ono što ih u životu čeka. Zadaće rade roditelji, skupi instruktori uče dodatno. Školovanje se svelo na slajdove. One koji ih neće spremiti da sutra postanu vrhunski doktori, električari, farmaceuti, stolari...

Zato i ne čudi što mlađe generacije sve manje vjeruju u formalno obrazovanje. Čak i roditelji. Zato i ne čudi što oni koji prepoznaju značaj obrazovanja sve češće biraju da odu iz zemlje u kojoj niko ne haje za stvarne edukativne i mentalne potrebe mladih. Možda je to i cilj. Odgajati generacije nespremne da kritički razmišljaju. Odgajati one koji neće biti sposobni promijeniti sistem koji ih uništava.