Serkan Eren, Nijemac turskog porijekla je sa saradnicima njegove humanitarne organizacije Stelp e.V. bio na području kampa „Lipa“. Slike iz ovog kampa mu, kaže, izazivaju košmare.

Serkan Eren je ovih dana ponovo u Stuttgartu. Htio je i novogodišnje praznike provesti kod kuće, ali kad je na televiziji vidio katastrofalne slike iz izbjegličkog kampa „Lipa“ i razgovarao sa lokalnim humanitarnim radnicima, odlučio je da se, sa nekoliko saradnika i podržavatelja humanitarne organizacije Stelp, uputi u pravcu Bosne. Pridružila mu se i poznata njemačka glumica Katja Riemann, koju je upoznao na grčkom ostrvu Lesbosu, nakon požara u tamošnjem izbjegličkom kampu Moria.

„Katja me nazvala i molila da krene s nama, jer je lično željela vidjeti šta se tamo dešava i kako možemo pomoći“, priča Serkan Eren za Deutsche Welle.

Ono što su doživjeli, i njoj i njemu ne izlazi iz glave, noćima nakon toga nije mogao da spava, dodaje 37-godišnji Nijemac turskog porijekla.

Humanitarni angažman nakon teške saobraćajne nesreće

Serkan Eren je 1984. godine rođen u gradu Villingen-Schwenningen u njemačkoj saveznoj zemlji Baden Württemberg, tu je pohađao školu. Nakon toga živio u Kölnu, pa u Stuttgartu, gdje je studirao sport i želio jednog dana raditi kao učitelj.
„Sve u mom životu je išlo po planu, dok nisam imao tešku saobraćajnu nesreću, koju sam jedva preživio“, priča Serkan.

„Nakon toga sam život počeo posmatrati sasvim drugim očima, shvatio sam šta je u stvari bitno. Još kad sam na televiziji vidio slike gladne, promrzle, povrijeđene, mrtve djece u različitim kriznim područjima svijeta, nisam više mogao ozbiljno shvatiti probleme njemačke djece. Za neke od njih je najvažniji problem da li će za Božić dobiti crveni ili plavi bicikl. Odlučio sam da dam otkaz na posao učitelja i i počnem da se bavim humanitarnim radom.“

Stelp, skraćenica za Stuttgart i help

Na početku je uz pomoć prijatelja sakupljao novac i odlazio na Filipine, u Jemen i Nepal, gdje je na licu mjesta pomagao uglavnom siromašnoj djeci. Bio je i u Siriji i u izbjegličkim kampovima u Grčkoj. Probleme migranata na tzv. balkanskoj ruti, prati od 2015. godine. No, kako je u krugu prijatelja i poznanika nalazio sve više razumijevanja za svoj rad a i veću podršku, 2016. godine odlučuje da, zajedno sa par prijatelja, osnuje humanitarnu organizaciju. Nazvao ju je Stelp.

„Stelp je kratica za Stuttgart i help, pomoć na engleskom. Pozitivno sam iznenađen podrškom koju evo već godinama imamo, od one finansijske pa do logističke. Veliki broj Nijemaca nije oguglao na izvještaje i slike koje različitim putevima dobijamo iz više kriznih podučja svijeta“, kaže Serkan Eren.

Za vrijeme rata na području bivše Jugoslavije bio još dijete, tek poslije shvatio šta se tamo dešavalo

Raspad Jugoslavije i ratovi na tom području za njega lično nisu imali posebnog značaja, priča Serkan. U to vrijeme je bio još dijete. Tek poslije je saznao i da je veliki broj izbjeglica tada našao utočište u Njemačkoj. Neke od njih je upoznao prilikom svojih posjeta Bosni i Hercegovini. U zadnjih godinu i po dana bio je četiri puta u Bosni, uglavnom na području Bihaća, gdje je u saradnji sa lokalnom organizacijom SOS Bihać počeo pomagati migrantima tzv. balkanske rute.

No, ono što je vidio i doživio prilikom zadnje posjete, je šokiralo i njega, naviklog na užasne slike i iskustva iz različitih dijelova svijeta: „Bio sam u Bejrutu nakon tamošnje strašne eksplozije početkom augusta. Naravno da je to katastrofa drugih dimenzija, kamp Moria je bio također užas, no ovo što se ove zime dešava u i oko kampa „Lipa“, je nepojmljivo. Migranti se kriju po okolnim šumama gladni, polugoli, očajni, traumatizirani. Mi ih tražimo, oni su toliko isprepadani da se i od nas pokušavaju sakriti. Kad uspostavimo tu prvu dozu povjerenja, dijelimo im toplu odjeću i hranu, pričamo s njima“.

Kupovina potrepština za migrante u lokalnim radnjama

Za Serkana Erena je posebno važno da novcem sakupljenim preko Stelpa-a kupuje stvari za migrante na licu mjesta, u Bosni i Hercegovini.

„Time podržavamo i tamošnje stanovništvo, koje je također siromašno. Time smanjujemo i animozitete lokalnog stanovništva prema migrantima, kojeg nažalost ima. Na drugoj strani su neki ljudi toliko velikodušni da me srce boli od toga.Oni su spremni odvojiti od usta, da bi pomogli drugima. Mnogi, kad čuju da dolazimo iz Njemačke, pričaju o svojim sudbinama koje su imali kad su bili izbjeglice u Njemačkoj.“

Serkan Eren planira ubrzo i nova putovanja u Bosnu i Hercegovinu. Nada se daljnjoj podršci, zadnjim izvještajima o katastrofalnom položaju migranata u i oko kampa „Lipe“ dobija još više poziva no inače. Ljudi iz različitih dijelova Njemačke ga pitaju kako mogu najefikasnije pomoći. Zasada daljnjim novčanim donacijama, odgovara, jer zbog aktuelnih mjera u vezi sa koronom ne može voziti zimsku odjeću, obuću, deke koje neki žele pokoloniti migrantima. Od aktuelnih političkih aktera na lokalnom, državnom i EU-nivou očekuje da napokon donesu neke konkretne odluke u vezi sa rješavanjem katastrofalnog stanja na licu mjesta. Obični ljudi, kao on, ne mogu učiniti mnogo, no pokušavaju barem spasiti ono što se zove „obraz čovjeka“.