Inspirativna priča Sabahudina i Lejle - od ratnih rana do uspjeha u SAD: Danas otvaraju vrata svoga doma i pomažu bh. navijačima

Sabahudin je teško ranjen i ostao bez vida

Put Lejle i Sabahudina do SAD nije bio lagan Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Sabahudin je imao 20, a Lejla 18 godina. Sabahudin je i ranjen i izgubio vid te je mnoge stvari počinjao od samog početka. No, nisu odustali nikada.

"Početak puta, pa i nije bio baš tako lagan, da vam kažem. Bila je borba, bilo je konstantno padovi i usponi koji se moraju prevazići. Ja engleski nisam govorio uopšte. Kad smo došli tamo, saznao sam da sam izgubio oba oka, da vida nema, da spasa nema. I da moramo tražiti druge načine", rekao je na početku.

Oboje su završili fakultet i uz mnogo truda - zaposlili se.

"Jedna od stvari koja je nama uvijek u životu, od tih prvih trenutaka, od čak odlaska iz Bosne kroz naš odlazak u Ameriku do dana današnjeg, mi smo uvijek imali pomoć, uvijek su tu bili dobri ljudi koji su nama izašli u susret na ovaj ili na onaj način. I to je bilo jako važno u početku, jer su se sklapala prijateljstva koja su trajala čitav život. A isto tako su nas inspirisala da mi isto tako vratimo nazad i da uradimo isto za druge. Pa smo, evo, naš život, kada već nije bio više u takvoj potrebi pomoći nama, onda smo ga posvetili da pomognemo drugima na na razno-razne načine", kazala je Lejla na samom početku razgovora.

Od stotine prijava do zaposlenja na univerzitetima

No, put i do posla nije bilo lagan. Sabahudin je naveo kako je poslao stotine prijava nakon okončanja studija. Na kraju, uspio je. Univerzitetski je profesor, programer i uspješni karatista.

"Predavao sam na Coral Tech univerzitetu, na Grantamu još uvijek, New Hampshire univerzitetu. Tako da sam to svoje iskustvo koje sam tamo stekao odlučio podijeliti sa našima ovdje. Otvorili smo bili jednu manju firmu ovdje gdje najčešće bismo zapošljavali studente koji su tek završili. Tako da možemo podijeliti ono što znamo, da možemo nadograditi to njihovo znanje na ono znanje koje smo mi donijeli od tada. I i jednostavno čast nam je bilo da da tako nešto možemo odraditi. Što se tiče posla, jeste, ja sigurno 200, 250 prijava za posao sam poslao prije nego što su me primili kao softver inžinjera u jednoj firmi. I imao sam prilike raditi na mnogim projektima, čak i na projektu FIFA-e, jedan od sajtova koji FIFA ima gdje bio sam dio projekta koji je koji je rađen", rekao je Sabahudin za N1.

Učenje engleskog jezika

S obzirom da nije znao engleski jezik tek kada je stigao, ispričao je i jednu anegdotu.

"Mi smo prebacivani odavde, recimo iz Zagreba u Ramštajn u Njemačkoj. Tu smo stali 7 dana, i desilo se u jednom trenutku da su me previjali, a ja nisam znao reći da me to strašno boli. Nazvao sam nju, ona je bila u Zagrebu i rekao 'samo mi reci kako se kaže, boli, gladan sam, i žedan sam, da možemo se bar malo sporazumjeti'", prisjetio se.

Lejla je postala profesorica engleskog jezika. Ona je u Ameriku stigla tri sedmice nakon njega. Vodila je grupu ranjenika.

"On je otišao u drugom kontingentu, i trebalo ga je naučiti engleski jezik. To smo krenuli preko slikovnica za djecu, i onda rečenicu po rečenicu, u suštini bio je to konverzacijski jezik kako smo učili. I toliko smo mi bili uporni u tome da je jednom Sabahudin zaspao i počeo da recituje tu Zeko slikovnicu. To je, eto, jedna anegdota smiješna. Ali u suštini mi nikada nismo odustajali. Neko kaže: 'Sreća, imali ste sreće'. Pa pazite, u našem životu bilo je jako puno katastrofa. Prvo rat koji nas je zadesio, odlazak u stranu državu bez jezika, bez pomoći, bez roditelja i tako dalje. Imali smo jako puno gubitaka u ratu. Moja nana, na primjer, je poginula na Markalama u augustu 1995. Znači, bilo je tu jako mnogo katastrofa, ne neophodno sreća. Ali smo mi gledali uvijek u tom negativnom kontekstu kako da izvučemo najbolje. Znači, ako imamo neku tamnu situaciju ispred nas, mi tražimo onaj element te situacije koji je pozitivan, i onda tu počinjemo da gradimo dalje priču. Na primjer, 1996. sam prvi put sletjela u Sarajevo poslije našeg odlaska. Znači, jako kratko je vrijeme prošlo od tog izbivanja u Americi. Mi smo već tada gledali da se vratimo, i nije bilo ni aerodromske zgrade, samo je postojala pista, vojnici i tako to. Ali uvijek smo bili privrženi, uvijek smo gledali da se vratimo našem domu, našoj domovini, jer zaista gajimo jako veliku ljubav prema toj zemlji. A naša zemlja je jako lijepa. Mi smo bili u 36 zemalja svijeta, i uvijek kad sve poredimo, kad saberemo i oduzmemo, Bosna je jedna predivna zemlja, prelijepa zemlja, i vrijedi se boriti za nju", naglasila je Lejla.

Prvak u karetu, uprkos svemu

Posebno je inspirativno to što je Sabahudin pobio i medicinske dijagnoze prema kojima ne bi mogao ni hodati. On je peterostruki prvak u para-karateu.

"Prije rata bio sam član Karate kluba Bosna i bio sam na juniorskom timu Karate kluba Bosna ovdje u Sarajevu. Tako da sam bio i prvak Jugoslavije. I onda, kad smo se vratili tamo, jednostavno, kad smo stigli tamo, nisam vidio sebe kao nekoga ko će izaći iz tog sporta. Vidio sam kao nešto kao pomoćni alat tu koji će mi pomoći da idem dalje. Jer karate je takav sport koji pomaže. Davao je i vam samopouzdanje i gradi vas da idete naprijed. Tako da smo nastavili odmah trenirati tamo. Upisao sam se u jedan klub. I to su iskustva gdje ljudi prvi put susreću nekoga ko totalno ne vidi, a istovremeno ja učim hodati, učim trčati, učim raditi karate onako kako nikad do tad nisam radio. Tako da bilo je dosta tih i anegdota i svega", prisjetio se Sabahudin.

Njegova supruga Lejla kazala je da je on u trenutku kada je oslijepio imao smeđi pojas. Da bi bio pošten prema drugima, odlučio je da se vrati na početak i kao slijepa osoba položi sve od bijelog pojasa.

"I prošao je kroz sve pojase da bi postao majstor karatea četvrti dan. Tako da, u suštini, ta njegova borba je bila ne na lovorkama kao osoba bez invaliditeta, nego je počeo od početka ponovo i vratio se na to mjesto i prevazišao to mjesto na kome se nalazi", dodala je.

Prvi hod bez vida: "Houston, we have a problem"

Prisjetio se i kada je prvi put uzeo štap i počeo da hoda kao slijepa osoba.

"Kad smo stigli tamo, bili smo smješteni u jednom apartmanu gdje je grupa doktora nama pružala pomoć. I sjećam se prvi put kad sam izašao naprijed, prvi put sa štapom, trebao je prijeći preko ulice. To je obična ulica, na drugoj strani su poštanski sandučići. I ja sam rekao: 'Leli, pusti me da probam.' I probao sam prijeći pravo i završio jedno 10 metara u drugu stranu. I onda sam se okrenuo i rekao: 'Houston, we have a problem'. Znači, ne idem pravo. Moram krenuti ispočetka od toga kako naučiti hodati", kazao je.

I uspio je. Danas pomažu drugima. I tako već godinama.

Zmajeve bodrila i djeca rođena u SAD

S velikim uzbuđenjem gledali su utakmice Zmajeva, a posebnu posljednju na kojoj smo saznali da naša reprezentacija ide na Mundijal. Zastave su, kaže Lejla, bile unaprijed spremne za slavlje.

"Naša djeca bila su cijelu noć na krovu i slavila. Nama je drago jer su ta djeca ipak rođena u Americi i preselili su se u Bosnu i Hercegovinu u svom već poodmaklom djetinjstvu. Tako da nam bi bilo drago da osjete i oni taj ponos nacionalni i da učestvuju u jednom takvom spektaklu. Ali da vam kažem iskreno, nas ne iznenađuje da su naši reprezentativci izabrali svoju domovinu. Jer ima jako puno, veliki broj ljudi koji žive u dijaspori i ostvaruju velike, značajne rezultate, imaju prelijep život, ali ipak izaberu da se vrate svome kućnom pragu. Mi smo možda malo u medije upali zbog tog našeg gesta, ali mi imamo čitave zajednice naših prijatelja koji se vraćaju i borave u Bosni, da li je to šest mjeseci, devet mjeseci, dvanaest mjeseci godišnje. Dakle, pokret dijaspore prema Bosni je veliki, on se dešava", kazala je.

Vratili se u BiH: 12-godišnja kćerka se zahvaljivala

Navela je i to kako su se u BiH vratili kada joj je kćerka imala 12 godina.

"Kad smo se vratili, koliko puta nam je zahvalila na tome i rekla: 'Vi ste najbolji roditelji na svijetu.'Nama je to veliko. Da naše dijete nađe takvu potpunost. Dijete koje je odraslo u stranoj sredini gdje je možda i upoznato sa samopouzdanjem na drugačiji način, sa odgovornošću na drugačiji način, sa društvenom svjesnošću na drugačiji način nego što bi to bilo u Bosni i Hercegovini, da je našlo načina da se uklopi, da funkcioniše i da bude sretno i zadovoljno na našem. Moramo biti svjesni da te generacije su nativno vezane za drugu zemlju nego što je naša, ali nađu načina i nađu sebi mjesto pod suncem i na ovim našim prostorima. I mi smo jako zadovoljni, zahvalni smo dragom Bogu, prije svega, i zahvalni smo svim našim prijateljima, kojih ima jako puno, koji su nas prihvatili kao strance, zovu nas Amerikanci -' Eto nama naših Amerikanaca', prihvatili nas i udomili nas u ovim prostorima", kazala je Lejla.

Bh. dijaspora otvara vrata svoga doma navijačima

Sada su odlučili otvoriti vrata svoga doma za navijače iz BiH koji dolaze na Mundijal, a pomoći će im i mnogi drugi naši dijasporci koje su upravo oni i inspirisali.

"Ova situacija je ispala sasvim slučajno. Mi smo vidjeli cijene koje su neke putne agencije stavile i nisu nam bile jasne te cijene kako mogu, ti aranžmani se toliko naplaćivati. I to je bio, onaj, bosanski inat je proradio da mi kažemo: 'Pa ne možete baš našem narodu to učiniti. Evo, mi ćemo uraditi koliko mi možemo da vas spriječimo u tim ogromnim iznosima koje vi naplaćujete. Pa ćemo mi uraditi onoliko koliko možemo i što je do nas'. Naši prijatelji tamo, kada su čuli, počeli su nas zvati da kažu 'kako mi možemo učestvovati u ovom projektu'. Tako da se i to proširilo, i napravili smo listu domaćina i napravili smo listu gostiju, jer smo uporedo dobijali upite od naših ljudi koji tamo putuju. Tako da smo pokušali što je više moguće da ih smjestimo, ne samo u našu kuću, nego i kuće naših prijatelja, jer to je ipak kratko vrijeme. Kad smo bili izbjeglice, mnogo nas je ljudi primilo i na mnogo duže vrijeme, ne samo u inostranstvu, nego i u Bosni, ljudi su otvarali domove jedni drugima i pokušavali na neki način da olakšaju tu situaciju. Ovo je jedna mala, u suštini, kap u moru toga šta su bosanski ljudi u stanju da urade i šta urade za nekoga drugog", zaključila je Lejla.

Ovu predivnu, inspirativnu priču pogledajte u videu:

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad