RTS i amnestija ratnog zločinca: Sat obmana na javnom servisu i priča sarajevskog Srbina kojem su Mladićeve granate bile „zaštita“

Šta je u emisiji rečeno, šta je sud utvrdio, šta je izostavljeno i zašto taj izostanak mijenja značenje izgovorenog? Historičar Bojan Dimitrijević, novinarka Ljiljana Smajlović i pisac Vule Žurić, iznijeli su niz tvrdnji o sudu, dokazima i samom Mladiću koje se mogu provjeriti u odnosu na ono što je sudski utvrđeno.

Analiziraćemo šta je u emisiji rečeno, šta je sud utvrdio, šta je izostavljeno i zašto taj izostanak mijenja značenje izgovorenog.

Voditelj koji pita, ali ne provjerava

Papić u uvodu formuliše ključ cijele emisije:

„Haški sud je svoju odavno donio. A kakva je presuda srpskog naroda, i da li se ona mijenja kroz godine?“
Sudska presuda, donesena nakon višegodišnjeg postupka, hiljada dokaznih predmeta i stotina svjedoka, stavlja se u istu ravan s „presudom naroda“, kategorijom koja se ne dokazuje, nego osjeća. Time se unaprijed otvara prostor da se o utvrđenim činjenicama govori kao o pitanju stava.

Tokom emisije voditelj ne postavlja kontrolna pitanja. Kada Smajlović tvrdi da je snimak ubistva zarobljenika iz Srebrenice „neka vrsta manipulacije“, ne reaguje. Kada Žurić kaže da ga je Mladić granatiranjem „čuvao“, nudi kontekst – ali ga sagovornik odbija, a voditelj ne insistira. Jedina korekcija u cijeloj emisiji jeste primjedba Dimitrijeviću da Mladića u svojoj knjizi „nije baš previše kritikovao“.

Historičar traži naredbu koju sud nije ni tražio

Historičar Dimitrijević, koji je jutro proveo na komemoraciji u društvu rukovodstva DSS-a, kaže da ga dilema „heroj ili zločinac“ nervira, ali odmah dodaje da Mladić „zaslužuje adekvatno mjesto u panteonu srpskih vojskovođa iz 20. vijeka“ i da će „kod Srba ostati heroj, bez obzira na ove beogradske čaršijske priče“.

Dimitrijević iznosi i da mu je Mladić, dok se krio od pravde, slao pisma s opisima događaja oko Srebrenice i da je rukopis knjige ocijenio riječima „svaka riječ je čista kao suza“. Mladić je, dakle, bio jedan od izvora i, prema Dimitrijevićevim riječima, čitalac rukopisa biografije koja se sada predstavlja kao historiografski rad. Gledaocima to nije predstavljeno kao metodološki problem.

Središnji Dimitrijevićev argument glasi da „nigdje se ne vidi Mladićeva naredba“ za ubijanja i da je general 13. jula otišao u Beograd „na VMA“ i „privatne poslove“.

Šta je sud utvrdio. Nepostojanje potpisane naredbe za strijeljanja ne znači da krivična odgovornost nije dokazana. Pretresno vijeće Mladića nije osudilo zato što je pronašlo jednu takvu naredbu, nego na osnovu cjeline dokaza o njegovoj namjeri i doprinosu udruženom zločinačkom poduhvatu. Mladić je osuđen prema članu 7(1) Statuta MKSJ-a zbog učešća u četiri udružena zločinačka poduhvata – a ne po osnovu komandne odgovornosti. Pri tome su razmatrani:

• njegova komandna pozicija te naređenja i izvještaji koje je primao;
• prisustvo na terenu 11–13. jula 1995;
• izjava snimljena 11. jula u zauzetoj Srebrenici o tome da je došao trenutak da se, „poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“, koju je sud izričito razmatrao pri zaključku o genocidnoj namjeri, zajedno s drugim izjavama i postupcima;
• sastanci u hotelu „Fontana“ u Bratuncu 11. i 12. jula, na kojima je predstavnicima bošnjačkih civila i holandskog bataljona rečeno da mogu „opstati ili nestati“;
• razdvajanje muškaraca od žena i djece u Potočarima;
• obmanjujuća obećanja zarobljenicima – sud je utvrdio da je Mladić 13. jula na području Sandića zarobljenim muškarcima govorio da će biti razmijenjeni;
• mjere kojima je javnosti prikrivano šta se događa, uključujući operaciju premještanja tijela iz primarnih u sekundarne grobnice, u kojoj su, prema presudi, učestvovali pripadnici Glavnog štaba VRS-a i za koju je Glavni štab organizovao gorivo.

Dimitrijevićevo pitanje „kako je to da u Srebrenici se desi ovo, a u Žepi ne“ ne pobija ovaj zaključak. Da su ubijanja bila neizbježna posljedica ratnih okolnosti, dogodila bi se i u Žepi. Nisu.

Novinarka koja sudu odriče legitimitet

Ljiljana Smajlović, nekadašnja predsjednica Udruženja novinara Srbije, u emisiji iznosi tri tvrdnje o Haškom tribunalu.

Snimak koji je i Beograd prihvatio kao dokaz

Smajlović tvrdi da je snimak ubistva šestorice mladića, prikazan na suđenju Miloševiću 2005. godine, bio „neka vrsta manipulacije“ jer je s trake uklonjen datum.

Šta je sud utvrdio. Tvrdnja da je riječ o izmišljenom ili falsifikovanom snimku nema uporište u sudski utvrđenim činjenicama. Sud u Beogradu osudio je četvoricu pripadnika jedinice „Škorpioni“ za ubistvo šest zarobljenih Bošnjaka kod Trnova, a snimak je bio jedan od ključnih dokaza; jedan optuženi je oslobođen, a postupci su pravosnažno okončani 2008. i 2009.

Žrtve su nestale nakon pada Srebrenice i njihova tijela su kasnije identifikovana. Radi preciznosti treba dodati: presuda Mladiću nije zasnovala njegovu individualnu odgovornost na tim ubistvima, jer sud nije našao dovoljno dokaza da su „Škorpioni“ bili dio srebreničkog udruženog zločinačkog poduhvata ili podređeni VRS-u. To, međutim, ne mijenja činjenicu da je snimak autentičan i da je na osnovu njega presuđeno.

Smajlović ne osporava šta se na snimku vidi, „ubijaju neki mladići koji se bezglasno strovaljuju“, nego okolnosti pod kojima je uveden u dokazni postupak. Gledaocima nije rečeno da je srpsko pravosuđe taj isti snimak prihvatilo kao dokaz.

Jedan glas protiv četiri, predstavljen kao „2:1“

Smajlović kaže da je Mladić „nadglasavanjem osuđen za genocid 2:1“ i poziva gledaoce da čitaju izdvojeno mišljenje sudije iz Zambije.

Šta je sud utvrdio. Sudija Prisca Matimba Nyambe bila je članica petočlanog Žalbenog vijeća 2021. godine. Osude povezane sa Srebrenicom i Sarajevom potvrđene su odnosom 4:1, uz njeno protivljenje. Prvostepenu presudu 2017. donijela su tri sudije: sva trojica proglasila su Mladića krivim po tačkama 2–11; sudija Alphons Orie izdvojio je djelimično mišljenje samo o obrazloženju tačke 1 (genocid u općinama), saglasivši se s oslobađanjem po toj tački. Odnos „2:1“ ne odgovara nijednoj fazi postupka.

Izdvojeno mišljenje nije presuda. U emisiji nije pomenuto da su ga četiri sudije Žalbenog vijeća odbacile.

Krstić: Olakšavajuća okolnost pretvorena u „dokaz krivice“

Smajlović tvrdi da je Krstić osuđen za genocid „baš zato što“ je tokom operacije u Žepi nastojao spriječiti zločine, i to naziva „čudovišnom“ logikom.

Šta je sud utvrdio. Presuda ne podržava takav zaključak. Žalbeno vijeće je Krstićeve napore da zaštiti civile u Potočarima i Žepi tretiralo kao olakšavajuće okolnosti, a ne kao osnov krivice. Ukinulo je zaključak da je Krstić dijelio genocidnu namjeru kao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, ali ga je pravosnažno osudilo za pomaganje i podržavanje genocida, jer je znao za genocidnu namjeru pojedinih pripadnika Glavnog štaba VRS-a i omogućio korištenje ljudstva i sredstava Drinskog korpusa u izvršenju zločina. Kazna mu je smanjena sa 46 na 35 godina. Nijedan od ovih podataka u emisiji nije izrečen.

Sud kao „prevarant“, Karadžić kao žrtva

O Karadžiću i Holbruku Smajlović kaže:

„Kad te neko prevari, onda je taj prevarant… prevaranta koji u Haškom sudu se pretvara da je on sa neke moralne visine ti sudi.“

Politički lider pravosnažno osuđen za genocid i progone ovdje je predstavljen kao žrtva „prevare“, a sud kao „prevarant“. Zločin za koji je presuđeno u ovoj interpretaciji ne postoji; postoji samo činjenica da se za njega odgovaralo.

Smajlović dodaje da Srbija „nije morala da izruči“ Mladića. U emisiji nije rečeno da je Mladić uhapšen 26. maja 2011. u Lazarevu, nakon šesnaest godina skrivanja od međunarodne optužnice.

Granate koje „čuvaju“: Kako je opsada Sarajeva postala zaštita

Pisac Vule Žurić opisuje noć u maju 1992. kada su snage pod Mladićevom komandom iz višecijevnih raketnih bacača gađale centar Sarajeva, dok se on s porodicom krio u podrumu:

„Mi nismo osjećali strah, nego smo na neki čudan način osjećali da nas taj koji sije smrt, u kojoj smo i mi mogli da se pronađemo te noći, na neki čudan način, stravičan način, čuva.“

Žurić sam opisuje da je „gorio grad, gorele su ulice“ i da je „svjedočio o toj užasnosti civila“, a zatim to iskustvo tumači kao zaštitu.

Šta je sud utvrdio. Mladić je osuđen za kampanju granatiranja i snajperskog djelovanja usmjerenu na civilno stanovništvo Sarajeva, s ciljem širenja terora, uključujući napade na pijace, redove za vodu i tramvaje. Opsada je trajala od aprila 1992. do februara 1996. i odnijela više od deset hiljada života, među njima oko 1.600 djece. Među dokazima bio je i presretnuti razgovor iz maja 1992. u kojem Mladić naređuje granatiranje gradskih četvrti u ritmu koji će stanovnike „dovesti do ludila“, uz sugestiju da se biraju dijelovi grada gdje nema mnogo srpskog stanovništva.

Granatiranje o kojem Žurić govori nije, dakle, bilo usmjereno tako da poštedi sarajevske Srbe. Sud ga je kvalifikovao kao zločin protiv civilnog stanovništva grada u kojem su bili i Žurić i njegova porodica.

Kada voditelj pokuša dodati kontekst, Žurić to odbija:

„Nije važan kontekst, jer da je važan kontekst, mi danas ne bismo imali ovaj problem odnosa dijela naše elite prema sopstvenom narodu.“

Ovo je ključna rečenica emisije. Ono što je sud utvrdio, ko je koga opkolio, ko je koga gađao, ko je koga ubijao, proglašava se nevažnim. Ostaje samo osjećanje i, kako Žurić kaže, odluka naroda „da od njega napravi junaka“.

Žrtve umjesto počinilaca: teza o „etnički počišćenim“ Srbima

Smajlović i Žurić zajedno iznose tezu:

„Kako je moguće da smo mi etnički čistači, ako smo mi etnički počišćeni sa svih teritorija osim onih gde nas je branio Ratko Mladić?“

Stradanje Srba u Sarajevu, Hrvatskoj i na Kosovu iznosi se kao dokaz da Srbi nisu mogli biti počinioci. Takav zaključak ne slijedi ni pravno ni logički: stradanje jedne strane ne poništava zločine koje su njeni pripadnici počinili nad drugom.

Šta je sud utvrdio. Presuda Mladiću utvrdila je da je učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata s teritorija na koje su vlasti bosanskih Srba polagale pravo, te ga osudila za progone, ubistva, zatvaranja, deportacije i prisilno premještanje u nizu općina širom Bosne i Hercegovine, Prijedoru, Foči, Zvorniku, Vlasenici i drugima. Za genocid u šest općina obuhvaćenih tačkom 1 optužnice nije proglašen krivim, ali ostali zločini u tim općinama jesu presuđeni.

Ni ovo u emisiji nije pomenuto. Kao ni to da je odlazak Srba iz Sarajeva bio složen proces koji je trajao tokom cijelog rata, obuhvatao i zločine nad srpskim civilima, ali i organizovan odlazak iz dijelova grada predatih Federaciji 1996. godine, koji su vlasti Republike Srpske tada podsticale.

Sat vremena bez ijedne žrtve

U sat vremena razgovora o Ratku Mladiću, na javnom servisu, nijednom nije izgovoreno:

• ime nijedne žrtve;
• broj ubijenih u Srebrenici (više od 8.000) ni u Sarajevu;
• riječ „Prijedor“, „Omarska“, „Keraterm“ ili „Tomašica“;
• da je Mladić uhapšen u Srbiji nakon šesnaest godina skrivanja, a ne „izručen na silu“;
• da su pred MKSJ-em i Sudom BiH pravosnažno osuđeni brojni učesnici zločina u Srebrenici, a u Srbiji četvorica pripadnika „Škorpiona“ za ubistva kod Trnova;
• ijedan glas iz Srebrenice, Sarajeva ili udruženja žrtava.

Umjesto toga, gledaoci su dobili opis komemoracije kao „veličanstvenog“ događaja s „preko 100.000“ ljudi (procjena samog gosta, bez provjere), tumačenje aplauza i pjesme na groblju kao „katarze“ i anegdotu o Bošnjakinji, prevoditeljici UNPROFOR-a koja se s pregovora sa ratnim zločincem vratila „kao da je vidjela neku rok zvezdu“.

Ono što je javni servis prešutio

Emisija ima koherentnu strukturu. Voditelj izjednačava presudu suda s „presudom naroda“. Historičar tvrdi da „nema naredbe“, prešućujući pravni osnov osude. Novinarka osporava autentičnost dokaza koje je prihvatilo i srpsko pravosuđe i netačno prikazuje ishode dvaju postupaka. Pisac ubicu opisuje kao zaštitnika i kontekst proglašava nevažnim.

Nijedna od ključnih tvrdnji izrečenih u emisiji ne izdržava poređenje sa sudski utvrđenim činjenicama. Javni servis, finansiran iz pretplate svih građana Srbije, na dan sahrane osobe pravosnažno osuđene za genocid emitovao je sadržaj koji te presude relativizuje, a gledaocima uskratio osnovne informacije o tome za šta je i na osnovu čega Mladić osuđen.

Da parafraziramo patrijarhovo pitanje s početka emisije: Smrt nije posljednje što se o Ratku Mladiću može reći. Posljednje su rekli sudovi. Javni servis Srbije odlučio je to svojim gledaocima ne prenijeti.

RTS kao javni servis svoju propagandnu ulogu nastavlja i nakon tri decenije. Vjerno je i tokom ratnih stradanja u BiH služio režimu iskrivljujući istinu. Trideset i jednu godinu nakon Daytona ništa se nije promijenilo.

Pored RTS sličan narativ, laži, negiranje genocida, glorifikacija ratnog zločinca prikazani su na brojnim prorežimskim medijima u Srbiji.