Adis iz "Savršenog kruga" za N1: Kenović bi promijenio kraj, ja ga ne bih mijenjao

U Bosni je ovih dana samo kratko, zbog bratovog vjenčanja, i sutra se vraća u Njemačku. Film je sniman 1996. godine, pa je ove godine prošlo 30 godina od snimanja. Taj jubilej ga je, kaže, potaknuo da napravi nove profesionalne fotografije i biografiju.

"Bio sam jako mlad, devet godina, kad sam u sve to ušao. To je postalo dio mene i najbolje sam se osjećao na setu, ispred kamere, iskreno."

Preko agencije u Minhenu dobio je pet snimajućih dana u jednoj Netflixovoj seriji, ali ih zbog uslova radne vize nije mogao prihvatiti. Sljedeće godine navršava pet godina u Njemačkoj i namjerava predati zahtjev za državljanstvo, nakon čega bi se, kaže, prijavljivao na kastinge i agencije i van bh. kinematografije.

"Nisam nikad odustao, ali nisam ni da moram po svaku cijenu", kaže.

"Sad bih te prepoznao po očima"

S Mustafom Nadarevićem posljednji put se, nakon premijere u Češkoj 1998. godine, sreo 2015. na setu serije "Lud, zbunjen, normalan". Nadarević mu je nekad dao svoj broj telefona, a on ga, priča uz smijeh, nije htio zapisati.

"Ja sam uvijek volio malo da se falim kako imam dobru memoriju, pa sam pamtio broj i na kraju sam ga zaboravio."

Zato je zamolio prijatelja koji je radio na seriji da mu dogovori susret. "Bilo bi šteta da se ne vidimo nikad više, ko zna dokad će biti živ", sjeća se kako je razmišljao.

"On dolazi, gleda me i kaže: 'Sine, ja tebe ne bih nikad prepoznao.' Onda smo malo pričali, gdje radim, šta radim. I onda me gleda i rukom kao da odmjerava, od mojih očiju ka njegovim, i kaže: 'Sad bih te prepoznao po očima.'"

Po očima ga, kaže, prepoznaju i danas. Vozač autobusa u Kantonu Sarajevo pred punim autobusom ga je pitao je li on "onaj mali iz Savršenog kruga", a na ulazu u pozorište u Minhenu čovjek koji je skenirao karte rekao mu je da mu je odnekud poznat. Na pitanje kako ga je prepoznao, obojica su odgovorila isto: po očima.

Mama je plakala na premijeri

Odrastao je u Hrasnici, gdje ga je nakon filma, kaže, znao gotovo svako. Kao dijete nije bio svjestan šta je uradio. Gledao je film i mislio da je moglo bolje, a tek kad je odrastao rekao je sebi: "Pa ovo nije loše, dobro je ovo ispalo."

Najveći dokaz bila mu je majka.

"Kad je bila premijera u Hrasnici i kad je moja mama gledala, kako je plakala kad sam u filmu poginuo. Poslije, kad smo došli, zagrlila me. To su stvari koje su mi bile dovoljan dokaz da sam dobro odradio taj posao."

"Po meni je okej kraj"

Ademir Kenović rekao je 2024. godine za Radar da bi danas kraj filma snimio drugačije, jer "su djeca globalno preživjela". Leleta kaže da su o tome razgovarali, jer se u posljednje vrijeme druže i, kako kaže, možda će i sarađivati.

"On kaže uvijek: djeca Sarajeva su preživjela. Ja kažem: jesu, ali nisu sva. A na kraju krajeva, možda su emocije koje je probudila ta moja smrt bile i potrebne. Po meni je okej kraj."

S Almirom Podgoricom, koji je igrao njegovog nijemog brata Kerima, nije u kontaktu. Nakon filma su se družili jer su obojica živjeli u Hrasnici, a posljednji put su se viđali u tramvaju dok su išli u srednju školu. Zna da se oženio i da ima djecu. Prijatelj s filmskih setova Admir Avdić, kaže, volio bi da se jednom okupe.

Od premijere s predsjednikom do borbe za kuću

Na premijeri 1997. godine bili su gotovo svi političari, a čestitao je i tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Alija Izetbegović. Četiri godine kasnije njegova porodica je deložirana i praktično izbačena na ulicu, kao i mnoge porodice koje su nakon rata u Sarajevu ostale bez stanova.

"Četiri godine poslije dobijaš deložaciju i moraš se snalaziti. Prijeti ti da završiš na ulici."

Otac je, priča, radio za slabu platu i u lošim uslovima. Ono što je zarađivao na filmovima nije ulagao u sebe nego u kuću i pomoć roditeljima.

"Džabe što si predstavljao državu, što si nešto dao državi. U tom umjetničkom nema države iza tebe da stane."

Misli da bi u uređenijem sistemu postigao više. Ipak, kaže, osam filmova u Bosni, scena s Radom Šerbedžijom i kratki film koji je, prema njegovim riječima, bio nominovan za Oscara nisu malo "u ovim uslovima rada".

Prije odlaska u Njemačku šest godina je radio u skladištu jedne trgovinske firme. Kolega Nijemac ga je, kad je vidio šta je glumio, pitao šta radi kao vozač, "ti treba da glumiš". U Deutsche Postu su mu, kaže, rekli da će mu izaći u susret ako dobije ulogu.

Ponovo je upisao i Pravni fakultet, koji je ranije zamrznuo. Ostalo mu je devet ispita. "Ne znam da li ću to ikad raditi. To mi je više radi sebe, da ne ostane nešto što sam počeo, a nisam završio."

Je li nacrtao svoj krug

U filmu Kerim nikad ne uspijeva nacrtati savršen krug kakav crta pjesnik Hamza. Na pitanje je li on svoj nacrtao, Leleta kaže da se životni krug "pokušava još uvijek, svaki dan je borba", ali da je krugom oko glume zadovoljan.

Film mu danas, kaže, pokazuje koliko je čovjek otporno biće. Ali za 30 godina, smatra, mnogo toga se zaboravilo, posebno kod političara.

"Kad vidim način na koji oni pristupaju politici, način na koji odlučuju o ljudskim sudbinama, to je zaista sramotno. Toliko ljudi je izgubilo živote, toliko je uništenih života, toliko je trauma koje je običan narod doživio, a oni svoje funkcije posmatraju isključivo kao mogućnost da uživaju u privilegijama i ličnom bogaćenju."

Sistem je, kaže, ljude odgajao da se laktaju: "Ako hoćeš da uspiješ, moraš biti spreman laktom da udariš ovog prvog, moraš biti spreman da podmažeš. Zato imamo i kupljenih diploma, i kupljenih poslova, i svega." Kinematografiju, smatra, ne prati nikakva briga: "Sistem nam je sav nakaradan. Ne zanima ih toliko umjetnost, više ih zanima pljačka."

Poredi to s fudbalom, koji prati.

"Kad reprezentacija dobro igra, prvi su tu političari da objavljuju slike s fudbalerima i selektorom, da uzmu dio uspjeha od tih ljudi. Ali kad treba omogućiti normalan stadion, normalne terene, normalan sistem u mlađim uzrastima, da se talenti izbruse, tada tih političara nema. Tako je i sa glumom."

Ipak, kaže, vjeruje da dobrih ljudi još ima.

"Meni to niko ne može izbrisati. Sa dobrim i lošim stvarima, uvijek će to ostati zapisano. To nije novac, to su uspomene, i znak da će, i kad me ne bude, ta djela ostati iza mene."