Gruzija, sirotinjska zemlja koja osvaja božanstvenom ljepotom prirode okovanom moćnim i surovim Kavkazom, zemlja je kontradiktornosti jer je utočište mnogim Rusima, a Putinov režim, a često i Rusi, tamo su na zlom glasu. Ekipa N1 boravi u Gruziji, a reporterka Iva Puljić Šego zabilježila je u reportaži kako žive Gruzijci otkad je počeo rat u Ukrajini.

Tog je sunčanog jutra German sa suprugom i tromjesečnom kćerkicom krenuo iz Tbilisija prema Rusiji. Njegov godišnji odmor je gotov, vraća se kući u Sankt Peterburg. U Tbilisiju je susreo mnoge Ruse. Nije mogao, kaže, da ne čuje ruski jezik gdje god da je krenuo. I ti su Rusi, smatra, na godišnjem odmoru, a ako nisu, njihova je odluka što su možda pobjegli zbog mobilizacije. Ali German izbjegava da kaže da iko bježi iz Rusije. To je njegova istina.

Na trosatni se put prema Larsiju, graničnom prijelazu između Gruzije i Rusije, poznatom još iz sovjetskog doba i jedinom zakonitom prelazu između dvije države, zaputio neoprezno. Već na pola puta, automobil mu je stao, jer je ostao bez goriva. Mi smo baš na istom mjestu stali jer smo iz auta ugledali natpis “Fuck Ruzzia”, nama zgodan kadar za priču o Rusima koji svakodnevno beže od mobilizacije u Gruziju, a ustvari jednu od brojnih poruka Gruzijaca Putinovu režimu. Baš na putu koji Rusi moraju preći kad pobjegnu u susjednu Gruziju.

German je, tako, pomoć na putu čekao baš uz grafit koji oslikava što Gruzijci misle o Putinovoj Rusiji.

On svoje mišljenje o ruskoj agresiji na Ukrajinu ne iznosi. “Ne mogu odgovarati na ta pitanja”, kratko nam kaže. Njegova su istina godišnji odmori na koje su otišli i neki njegovi prijatelji. On ne može biti mobilisan jer ima “bronj”, specijalni dokument koji ga štiti od mobilizacije jer je ljekar i Putinovom režimu on je potreban na svom radnom mjestu, a ne na bojištu. German je u tridesetim godinama, oženjen je za Gruzijku. I ona i kćerka imaju gruzijsko državljanstvo. Žena crnka, a on pravi Rus – svijetle kose i prodornih plavih očiju. Ugodan, gotovo vojnički utreniran u kratkim odgovorima koji ne otkrivaju ni emociju ni lično mišljenje.

Da je Germanu automobil kojim slučajem stao uz spomenik rusko-gruzijskom prijateljstvu iz 1983.godine, 40 minuta od Larsija, u mjestu Šerkota i da je odlučio, recimo, popiti kafu u tamošnjem kafiću – na računu bi pročitao poruku, napisanu i na engleskom i na gruzijskom, “Rusija je okupator”. Gruzijci i na taj način iskazuju prezir. Konobarica Keti reći će nam da nije tačno da Gruzijci ne vole Ruse, oni ne vole Putinovu okupatorsku politiku.

“Nisam sigurna ni sviđa li mi se više ovaj spomenik prijateljstva, iako je zaista lijep. Ali, on je još iz sovjetskog doba”, reći će uz osmijeh i napomenuti kako u Tbilisiju zbog velikog broja odbjeglih Rusa više nije moguće iznajmiti stan, a gotovo ni koristiti metro jer su ogromne gužve.

Gruzija, sirotinjska zemlja koja osvaja božanstvenom ljepotom prirode okovanom moćnim i surovim Kavkazom, zemlja je kontradiktornosti jer je utočište mnogim Rusima, a Putinov režim, a često i Rusi, tamo su na zlom glasu. I Gruzija pamti rat s Rusijom iz 2008. godine, petodnevno krvoproliće i odvajanje Južne Osetije i Abhazije, čiju nezavisnost priznaje tek Rusija i još nekoliko zemalja.

“Putine huljo” pisaće uz put niže od spomenika prijateljstvu, ali bliže Larsiju. Istovremeno, putem su iscrtane boje ukrajinske zastave i poruke podrške Ukrajincima.

Do Larsija se zadnji dio puta dolazi saobraćajnicom preko Kavkaza, pogled puca na strmog džina koji je povremeno načičkan ovcama i kravama na ispaši.

Uz put prodaju se šubare, zečji repovi, ćilimi, marame, med, voće…

Štand s natpisom „fast food“ nudi sve osim „fast fooda“ – kukuruz u konzervi, krastavce, konzerve….

Prodavnice i benzinske pumpe doslovno su sklepane udžerice, zamrznute u vremenu još iz sovjetskog doba.

Niko ne govori engleski, kupujete i točite benzin “na slijepo”, samo mahnete da provjerite primaju li kartice. Primaju. Nisu ni jeftini kao što su nekad bili, od invazije odbjeglih Rusa i pojačanog priliva deviza, kao i volje Rusa da stanove plate više otkad je velika potražnja, njihova je valuta znatno ojačala. Dok u podnožju planine u blizini Larsija uz put sirotinja prodaje da preživi, iznad puta su brojni hoteli. Sagrađeni bez nekog reda, teško po nekom osmišljenom urbanističkom planu, ali s predivnim pogledom.

Iz smjera Rusije sreće se vozni park sličan onome iz filma “Ko to tamo peva”, braća Krstić sasvim dobro bi se uklopila. Stare Lade natrpane koferima praše cestom u neko bolje sutra. Iako nam lokalni stanovnici kažu kako su proteklih dana, nakon proglašenja djelomične mobilizacije, Rusi pješice i na biciklima u koloni prelazili granicu, sada ipak prelaze automobilima. Sve se čini prilično konspirativno. Jedan Gruzijac uz granicu na vezi je s Rusima. Pitam ga očekuje li Ruse koji tu dolaze zbog mobilizacije. On će kratko: “Ne, čekam svoje turiste.” Doista, gradić Kazbegi podno Kavkaza i druga mjesta u blizini, turistička su odredišta. Pogled iz hotelske sobe na planinski masiv nešto je neponovljivo.

Tu je i taksi, naručio ga je neko ko prelazi granicu. Policajac sjedi u automobilu, samo mrko gleda. Ne pušta nas ni metar bliže graničnom prijelazu, procijenio je udaljenost s koje možemo snimati. Ako se kamera pomakne metar naprijed, trubi iz automobila. Prehladno je u grotlu Kavkaza, gdje se smjestio Larsi, da bi zbog toga izlazio iz toplog auta. U blizini Larsija brojni su štandovi na kojima se prodaju SIM kartice, Rusi koji dođu u Gruziju prvo kupuju mobilne kartice. Tu su osvanule i mjenjačnice novca. I u Tbilisiju, kažu nam Gruzijci, Rusi se prvo okupljaju ispred trgovina mobilnih operatera gdje kupuju SIM kartice kako bi mogli biti u komunikaciji sa svojim obiteljima.

Larsi je, vidjeli smo jučer, i turistička ruta baš zbog brojnih Rusa koji ovuda bježe. Gruzijac je doveo dvoje turista iz Dubaija koji su na godišnjem u Gruziji.

“Kako to da ste baš u Gruziju došli”, pitam ih. “Zašto ne Gruzija, dva sata je leta iz Dubaija, a prekrasna je zemlja”, odgovara mi taj bračni par.

U Gruziji je sve avantura, a ponajviše putovanje cestom. Cesta od Tbilisija do Larsija je začuđujuće dobra, ali ne vole brzinu. Svako malo nadzorne kamere i ograničenja vožnje na 60 ili 80 kilometara na sat.

Posebno iznenađenje su krave, svinje ili konji koji slobodno šeću uz cestu. Naravno, svako malo je i prelaze, pa kočimo, trubimo i čekamo da se sklone…