Sunce im ne dođe šest mjeseci, pa su ga ogledalima spustili u centar grada

Od kraja septembra do sredine marta u taj grad ne dolazi nijedna zraka direktnog sunca.

Ne zato što ga nema. Sunce je tu, samo je prenisko na nebu da bi prešlo preko planine iznad grada, koja se diže gotovo hiljadu osamsto metara.

Ljudi u dolini gledaju plavo nebo iznad sebe, a stoje u sjeni.

Ideja stara stotinu godina

Grad je 1905. osnovao industrijalac Sam Eyde, da bi imao radnike za hidroelektranu.

Već 1913. mu je palo na pamet da bi se sunce moglo dovesti ogledalima s planine.

Od te zamisli tada nije bilo ništa, jer tehnologija za to nije postojala. Umjesto ogledala, izgradili su žičaru kojom su radnici mogli izaći na vrh i vidjeti sunce.

Ideja je zatim stajala stotinu godina.

Umjetnik koji ju je izvadio iz ladice

Godine 2013. na nju se vratio Martin Andersen, lokalni umjetnik koji je tada imao četrdeset godina.

Predložio je gradu ono što je Eyde zamislio, samo s opremom koja u međuvremenu postoji.

Tri ogledala, svako površine sedamnaest kvadratnih metara, postavljena su helikopterom na planinu, četiri stotine pedeset metara iznad grada.

Njima upravlja računar. Ogledala prate kretanje sunca i mijenjaju položaj svakih deset sekundi, kako bi zraka stalno padala na isto mjesto.

Napajaju se sunčevom energijom, dakle sama proizvode struju za vlastito okretanje.

Hiljadu dvjesto potpisa protiv

Nisu svi bili za.

Oko hiljadu dvjesto stanovnika potpisalo je peticiju protiv projekta, i to zbog cijene. Ogledala su koštala oko osamsto hiljada dolara.

U gradu od tri i po hiljade ljudi to je bila više od trećine stanovnika.

Preglasani su i projekat je izveden.

Ogledala su svečano puštena u rad krajem oktobra 2013. Toga dana su se ljudi okupili na trgu s naočalama za sunce i ležaljkama.

Šest stotina kvadrata svjetla

Ono što ogledala prave nije osvijetljen grad nego jedan krug svjetla na glavnom trgu.

Površina mu je oko šest stotina kvadratnih metara.

Oko njega su postavljene drvene klupe u polukrugu.

To znači da svi stanovnici ne mogu istovremeno stajati na suncu. Dijele ga.

Upravo to se, prema onome što su govorili nakon prve zime, pokazalo kao najveća promjena. Trg je postao mjesto na kojem se ljudi zimi okupljaju, a prije toga nije bio.

Nisu jedini

Slično su uradili i drugi.

Selo Viganella u italijanskim Alpama postavilo je ogledalo još 2006. godine, iz istog razloga.

I austrijski gradić Rattenberg koristi manja ogledala koja zimi dovode svjetlost u centar.

Rjukan je, međutim, jedini u kojem je između zamisli i izvedbe prošlo tačno stotinu godina.