Nedavni potezi američkog predsjednika Donalda Trumpa u vanjskoj politici otuđili su tradicionalne saveznike Sjedinjenih Država u Evropi, dok su istovremeno izazvali zadovoljstvo u Moskvi. Iako je to "katastrofalan razvoj događaja za sigurnost i demokratiju Ukrajine", ova promjena paradigme nagovještava "daleko veće rizike za globalnu sigurnost", smatraju profesorica međunarodnih odnosa Rachel A. Epstein i docent Debak Das na Školi za međunarodne studije Josef Korbel pri Univerzitetu u Denveru. Oni ističu da je najhitnija prijetnja "nekontrolisana nuklearna proliferacija koju će podstaći postupci Trumpove administracije".
Na prvi pogled, može se činiti da bi topliji odnosi između dvije najveće nuklearne sile svijeta mogli smanjiti rizik od nuklearnog rata. Međutim, Epstein i Das ocjenjuju u analizi za Foreign Policy da je istina upravo suprotna.
“Stojimo na ivici globalne nuklearne nestabilnosti, u kojoj će mnoge zemlje biti dodatno podstaknute da izgrade vlastite arsenale, povećavajući tako rizik od nuklearne upotrebe, terorističke sabotaže i slučajnog lansiranja“, upozoravaju oni, navodeći da su zemlje poput Južne Koreje, Japana, Irana i Saudijske Arabije već su takozvane nuklearno latentne države, što znači da bi potencijalno mogle brzo razviti nuklearno oružje—a isto važi i za Njemačku, Belgiju, Italiju, Španiju i Nizozemsku.
Nestaje li američki “nuklearni kišobran”?
Već osam decenija, Sjedinjene Države djeluju kao sigurnosni garant za mnoge zemlje u Evropi i Aziji. Trump insistira da je Washington loše prošao u tim aranžmanima, budući da je američki nuklearni arsenal služio kao krajnji faktor odvraćanja u odbrani saveznika SAD-a.
Međutim, kako objašnjavaju Epstein i Das, ogroman benefit američkih sigurnosnih garancija, uključujući i za same Amerikance, predstavljao je i ograničenje nuklearne proliferacije u ostatku svijeta.
Danas samo devet zemalja posjeduje nuklearno oružje: Sjedinjene Države, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Kina, Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja.
Južna Afrika se odrekla svog nuklearnog oružja i potpisala Ugovor o neširenju nuklearnog oružja – NPT – 1991. godine. Danas su 190 država potpisnice tog ugovora, koji je stupio na snagu 1970. godine. Jedine zemlje koje nisu potpisnice su Indija, Izrael, Pakistan i Južni Sudan. Sjeverna Koreja se povukla iz ugovora 2003. godine kako bi nastavila svoj nuklearni program.
Mnoge zemlje su potpisale NPT zbog američkih sigurnosnih uvjeravanja—što je poznato kao nuklearni kišobran. Te zemlje uključuju članice NATO-a u Evropi (poput Njemačke, Italije i Belgije), kao i druge američke saveznike poput Japana i Južne Koreje. Kada su Ukrajina, Kazahstan i Bjelorusija naslijedile veliki broj nuklearnih bojevih glava i sistema za isporuku nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih, američke sigurnosne garancije pomogle su da se te zemlje ubijede da se odreknu nuklearnog oružja.
“Ograničenje ove smrtonosne tehnologije na relativno mali broj zemalja bio je ogroman doprinos globalnoj sigurnosti i omogućilo je veću prosperitet. Bez američkih sigurnosnih garancija, svijet bi vjerovatno bio daleko nesigurniji, sa znatno više država sa nuklearnim oružjem širom Evrope, Azije, Afrike i Latinske Amerike. Sigurnosni rizici i opasnosti od slučajne eskalacije znače da bismo čak mogli vidjeti i potencijalnu nuklearnu upotrebu—namjernu ili slučajnu—što bi imalo katastrofalne posljedice“.
“Domino efekat”
U analizi se objašnjava da je upravo “dugogodišnja percepcija američkih sigurnosnih garancija kao kredibilnih činila temelj globalnog režima neširenja nuklearnog oružja, smanjujući vjerovatnoću nuklearnog rata i nesreća, te omogućavajući zemljama da se fokusiraju na druge ciljeve, uključujući ekonomski razvoj“.
Međutim, Epstein i Das ističu da je “kredibilitet američkog nuklearnog kišobrana sada je poljuljan Trumpovim postupcima“, te dodaju:
“Zašto bi NATO saveznici u Evropi—koji su nedavno bili meta žestokih kritika Trumpove administracije—vjerovali da bi ih SAD zaštitile u slučaju nuklearne prijetnje iz Rusije?”
Među američkim saveznicima koji su suočeni s prijetnjama od nuklearnog oružja Kine ili Sjeverne Koreje, Japan, Tajvan i Južna Koreja također se zasigurno pitaju isto pitanje. Šira zabrinutost ovdje je da bi, čak i ako samo jedna od tih evropskih ili istočnoazijskih država odluči da se zaštiti izgradnjom vlastitog nuklearnog arsenala, moglo doći do domino efekta koji bi doveo do više novih nuklearnih država. To bi značilo kraj režima neširenja nuklearnog oružja.
Epstein i Das ocjenjuju da je nuklearna proliferacija možda veći rizik u Aziji nego u Evropi, jer Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo imaju nuklearne arsenale koji mogu pružiti prošireno odvraćanje NATO-u. Međutim, ističu da ni Evropa nije imuna na ovu prijetnju:
“Političke prilike su zabrinjavajuće: u Francuskoj, Njemačkoj i Poljskoj stranke s najviše podrške nakon vladajućih su desničarski nacionalisti. Marine Le Pen, potencijalna buduća predsjednica Francuske, nedavno je izjavila da Francuska ne bi trebala dijeliti svoje nuklearno oružje, “a kamoli delegirati” njegovu upotrebu drugim evropskim zemljama“.
Također su se pojavili pozivi da se Njemačka ponovo posveti civilnim nuklearnim istraživanjima, s ciljem razvijanja sposobnosti za izgradnju nuklearnog oružja. Poljska također razmatra svoje nuklearne opcije. Stabilnost nekadašnje evropske sigurnosne arhitekture, koja se oslanjala na obećanja američkih nuklearnih garancija, sada se ubrzano narušava i ustupa mjesto putu ka nuklearnoj proliferaciji na kontinentu.
“Sigurnosne dileme zamijenile bi saveze”
Neki naučnici tvrde da bi veći broj nuklearnog oružja širom svijeta zapravo poboljšao sigurnost. Oni ukazuju na činjenicu da nuklearno oružje nije korišteno između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza tokom Hladnog rata, zaključujući da su posljedice nuklearnog sukoba toliko strašne da države gotovo nikada nisu spremne preuzeti taj rizik.
Prema ovom načinu razmišljanja, ne trebamo se bojati nuklearne proliferacije jer ona nužno ne povećava rizik od upotrebe. Ova škola mišljenja dodatno tvrdi da bi širenje nuklearnog oružja čak moglo smanjiti učestalost konvencionalnih ratova, budući da bi prijetnja nuklearne eskalacije uvijek bila prisutna u pozadini.
“Međutim, nesvjesno podsticanje široke nuklearne proliferacije izuzetno je neodgovoran potez. Uvođenje nuklearnih programa poznato je po tome što stvara strah, nepovjerenje i konkurenciju – čak i među saveznicima“, smatraju Epstein i Das.
Razvoj nuklearnog oružja u Francuskoj 1960. godine doveo je do zategnutih odnosa sa Sjedinjenim Državama, što je navelo Pariz da se 1966. povuče iz integrisane vojne komande NATO-a. Razvoj kineskog nuklearnog oružja 1964. godine također je ubrzao njen raskid sa Sovjetskim Savezom tokom 1960-ih, što je na kraju dovelo do nuklearne krize krajem te decenije.
“Sigurnosne dileme zamijenile bi saveze. Rizici od slučajnog lansiranja eksponencijalno bi porasli ako bi više država posjedovalo nuklearno oružje. Ne posjeduje svaka država resurse za održavanje sigurnih i zaštićenih nuklearnih arsenala, što izaziva velike zabrinutosti u vezi s komandnim i kontrolnim sistemima, kao i s mogućnošću sabotaže ili krađe od strane terorista“, navodi se u analizi, te se ističe primjer Pakistana, gdje su “teroristi napali skladište nuklearnih projektila, nuklearnu zračnu bazu i jedno od glavnih postrojenja za sklapanje nuklearnog oružja u zemlji”.
Iako bi države koje se doživljavaju kao čvrsto ukorijenjene u američkom sigurnosnom poretku mogle biti prve koje će razviti nuklearno oružje, sigurno ne bi bile posljednje. Različiti režimi bili bi u iskušenju da osiguraju svoju budućnost nuklearnim oružjem, a krajnji rezultat bio bi da bi svi bili znatno manje sigurni.
“Krajnje je vrijeme da Trumpova administracija strateški razmisli o američkim interesima, kao i o interesima onih širom svijeta koji su dugo imali koristi od relativne stabilnosti američkih sigurnosnih garancija. Ako Sjedinjene Države nastave sijati ozbiljnu sumnju u vjerodostojnost svojih sigurnosnih obaveza, regionalne organizacije u Evropi i Indo-Pacifiku morat će uskočiti kako bi stvorile održive multilateralne sigurnosne okvire“, pišu Esptein i Das, te ističu da je također važno da države koje imaju potencijal da razviju nuklearno oružje razmotre činjenicu da im “sticanje nuklearnog oružja možda neće donijeti veću sigurnost“.
Oni ističu da, čak i pored mogućih nuklearnih nesreća i zabrinutosti oko nenamjerne eskalacije, posjedovanje nuklearnog oružja ne dovodi nužno do stabilnijeg ili mirnijeg sigurnosnog okruženja. Naime, iskustvo Indije i Pakistana pokazuje da konvencionalni ratovi, vojne akcije i subkonvencionalni napadi i dalje mogu biti prisutni između nuklearno naoružanih susjeda. To bi, na primjer, moglo vrijediti i za nuklearnu Poljsku protiv Rusije, kao i za nuklearnu Južnu Koreju protiv Sjeverne Koreje.
“Postupci Trumpove administracije izazvali su veliku nesigurnost širom svijeta. Kao rezultat toga, svijet je danas mnogo opasnije mjesto nego što je bio prije samo nekoliko sedmica“, ističu Epstein i Das na kraju.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!