Kriv je za genocid, kriv je za zločine protiv čovječnosti, kriv je za etničko čišćenje Bošnjaka i Hrvata u BiH, za višegodišnje teroriziranje Sarajeva i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske. I osuđen je, osuđen na doživotnu kaznu zatvora, upravo na današnji dan 2019. godine.

Dobro se sjećam da sam pokušavao na njegovom izrazu lica, gledajući ga s galerije sudnice kroz staklo, u društvu kolega novinara, predstavnika Udruženja žrtava, Majki Srebrenice primjetiti bilo kakvu njegovu reakciju, ali ne, nije je bilo prilikom čitanja presude.

Ili je samo dobro i vješto skrivao. Kao što se godinama skrivao i bježao od “lica pravde”.

Čudno je kada svega nekoliko metara stojite od čovjeka (ako se može tako nazvati) koji je, pokazale su to presude, uništio živote brojnih generacija. Gledate ga i pitate se šta li on sada misli, je li mu žao, kaje li se, ili mu je svejedno…

Dobro se sjećam, da je samo prilikom ulaska u sudnicu pogledao prema galeriji, tek kratko. Klimnuo je glavom i imao neki blagi osmijeh gledajući prema dijelu galerije gdje su sjedili predstavnici udruženja iz Republike Srpske.

Nije dugo trajalo izricanje presude. Danski sudac Vagn Joensen čitao je presudu vijeća koje ga je proglasilo krivim za genocid u Srebrenici.

Međutim, Vijeće je potvrdilo prvostupanjsku presudu u točki jedan proglasivši da nije kriv za genocid u sedam bh. općina.

Međutim, Žalbeno vijeće potvrdilo je četiri udružena zločinačka poduhvata u presudi, uključujući UZP za Sarajevo, UZP za Srebrenicu, sveobuhvatni UZP i UZP za uzimanje talaca.

Ponavljao sam i u brojnim uključenjima uživo iz Haga, “kriv je ,kriv je, kriv je”. Jer jeste.

Kriv je jer su mnogi izgubili živote, kriv je jer su mnogi ostali bez svojih najmilijih, napustili svoje domove, kriv je jer su nam ostale i trajne posljedice. Koje ruku na srce, osjećamo i danas, 26 godina nakon tog Daytona i potpisivanja “mira”. Htjeli to priznati ili ne.

A on, Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske i dvije godine kasnije nakon pravosnažne presude, još je u Hagu. Podsjećamo se ovih dana na tranksripte njegove izjave:

“Ja sam kao vrhovni komandant stao iza plana za Žepu i Srebrenicu, za Srebrenicu uglavnom, Žepa se podrazumijevala. Gospodo, mi bismo izgubili rat da postoji Žepa sa 90 hilјada naoružanih muslimana, izgubili bismo rat. Lično sam nadgledao plana bez znanja GŠ, ni ne krijući nego slučajno nailazeći generala Krstića i savjetovao mu da pravo ide u grad i da proglasi pad Srebrenice, a poslije ćemo se juriti sa Turcima po šumama, odobrio sam i bliži zadatak i radikalni zadatak i ne kajem se za to. Nije tačno da smo mi zbog toga imali Krajinu, kao sve do tada Hrvatska nije namjeravala da napadne Krajinu i napala je zbog Srebrenice, ili zbog toga se svijet nije sažalio nad Srbima”, navodi se samo u jednom od trankripta koji je objavio Memorijalni centar u Potočarima.

Glasnogovornica Međunarodnog mehanizma za krivične sudove u Hagu Helena Eggleston izjavila je da je pitanje u kojoj će državi Radovan Karadžić nastaviti služiti kaznu doživotnog zatvora u fazi aktivnog razmatranja.

Dok se čeka odluka o tome, podsjećamo da nije propisan rok u kojem Karadžić treba biti poslan na izdržavanje kazne.

“Procedura koja se na to odnosi oslanja se na pravni okvir Mehanizma i dosadašnju praksu. U skladu sa tom procedurom, državu u kojoj će Karadžić služiti kaznu odredit će predsjednik Mehanizma nakon što mu neophodne informacije budu dostavljene od strane sekretara”, navela je Eggleston.

A dok Karadžić čeka gdje će nastaviti služiti svoju doživotnu zatvorsku kaznu, još uvijek i brojne žrtve njegovog vođenja politike i onoga što su drugi pod njegovom komandom činili, čekaju. Čekaju da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih, da ih ukopaju i pronađu smiraj.

Neke od njih dočekali su i da Karadžić bude proglašen krivim. Dobro se sjećam tadašnjih njihovih izjava. “Dočekale smo pravdu i da bude osuđen, ali nama niko našu djecu, naše muževe i očeve, ne može vratiti”. Govorile su tako predstavnice Udruženja Majke Srebrenice. Majke, koje dobro znaju šta u proživjele tog srpnja 1995. godine. Svijet tek saznaje i to zahvaljujući filmu Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida”.

Danas, zahvaljuući tom filmu, imamo priliku ponovno čuti i komentare koji stižu iz cijeloga svijeta i pitanje: “Zašto?” ili “Zašto nismo spriječili?”.

Mnogi se pitaju, zašto se tek sada uklonila ploča s nazivom studentskog doma Radovan Karadžić, zašto međunarodna zajednica dozvoljava da se i dalje negira genocid? Zašto u Banjaluci preko noći osvane grafit sa ulicom “Radovan Karadžić”? Zašto?!

Pitaju se i zašto smo svi propatili i zašto posljedice osjećamo i danas. I do kada će se osjećati?

Zašto? Pitam se i ja, a i mnogi drugi. Pitam se i da li je Radovan Karadžić ikada zapitao sam sebe: “Zašto?”