Mileva (82) čuva blago koje se ne može kupiti: Potkovica od oca, srp i uspomene na vrijeme kada se voljelo najviše

"Ja to volim. Ja sam to voljela od malena i to je tako ostalo", kaže Mileva u priči koju je zabilježila Mirjana Pavlović za Novu BH.

"Kada čovjek ostari, krene da sabira koliko je u životu učinio dobrih stvari", govori ona.

Za sebe kaže da je skromna žena, odgojena tako da drugima ne želi zlo.

"Ne mislim nikome zla, ne volim se svađati, ne mrzim nikoga. Želim svakome dobro", kaže Mileva.

Tako ju je, priča, učila majka, a iste vrijednosti nastojala je prenijeti i svojoj djeci.

Uspomena od bake

Svoje najmilije Mileva čuva u sjećanju, ali i kroz predmete koji su joj ostali iza njih.

"Ovo mi je uspomena od moje bake", kaže pokazujući staru posudu koja se nekada koristila za nošenje hrane.

"Tu se nekada nosilo sira i kajmaka kada djeca idu čuvati krave. Metne se malo sira i kajmaka i komad kuruze i ideš čuvati krave. I to se jelo. Tako je to. To je bila ta posudica za to", prisjeća se.

Živjelo se teško, ali se radilo i opstajalo.

Srp koji je donosio prva mjesta

Među predmetima koje posebno pamti je stari srp.

"Aj, itekako žuljeva, e moj sine. Ali najgore je bilo žeti pšenicu. Najteže. Treba se sageti do svete zemlje pa žeti", govori Mileva.

Kaže da je upravo taj srp nosila i na takmičenja.

"Ovaj je moj srp, ne znam ni koliko puta, na takmičenju bio i odnio prvo mjesto. Ja njih sve išaram, njivu prođem žanjući ovim srpom", kaže.

Na pitanje koliko je njime požela, kratko odgovara:

"A Bog dragi zna."

Ponjave vrijednije od crvenog tepiha

Ne može izbrojati ni koliko je ponjava istkala zajedno s majkom.

Dvije koje i danas čuva za nju vrijede više od bilo kakvog luksuza.

"Jesu, vrijednije su. Isto kao da odnekle vidim da će mi doći majka", kaže Mileva.

Svaki detalj vraća je u neka druga, jednostavnija vremena.

Nije bilo automobila, putovalo se zaprežnim kolima, a put je osvjetljavao fenjer.

"Fenjer je bio kada se ide, naprimjer, u Banju Luku. Vozi se teret pa se upali. Nije bilo svjetla, nego je to bilo svjetlo na kolima da se osvijetli, da se vidi da neko ide", prisjeća se.

Vrijeme kada se sve radilo rukama

U Milevinim pričama oživljavaju običaji i svakodnevica vremena u kojem se mnogo toga pravilo ručno.

"Ovo se nekad tkalo platno, pa se onda šilo, pravile su se plahte, jastučnice i to. Onda se uzme konac pa se ova čipka nanese, necanje, sa onom velikom iglom. To se radilo i necalo", objašnjava.

Na pitanje koliko bi danas vrijedilo sve što čuva, kaže:

"Uh, bila bi to velika vrijednost."

Ipak, jasno je da za nju ta vrijednost nema mnogo veze s novcem.

Potkovica njenog oca nije samo komad metala

Posebno mjesto među uspomenama ima potkovica konja njenog oca.

Nekome bi to možda bio tek komad starog metala, ali za Milevu je cijeli jedan svijet.

"A donijela mi je i potkovica sreću. Mislim, sve u svemu, kad čovjek onako promisli kako je to nekad bilo, ja sam sretna. Imam dobru djecu. Dođu kad mogu, obiđu kad mogu, ja zadovoljna", govori ona.

Svoje uspomene, kaže, ne bi dala ni za kakve pare.

Nada se i da će ih jednog dana sačuvati neko od njenih unuka.

"Možda i moj unuk David ovo sve pokupi pa odnese sebi. Imam tri unuka, Davida, Dositeja i Nikicu. Nekako mi on najviše vuče, kao da će on nešto sačuvati od ovih mojih starina i tih uspomena", kaže Mileva.

Jer svaka njena suza koja zaiskri u oku nije zbog srpa, fenjera, pegle ili potkovice.

To su suze za ljudima, za porodicom i za vremenom kada se imalo malo, ali se, kako pokazuje Milevina priča, voljelo najviše.

Priču iz Stare Topole zabilježila je Mirjana Pavlović za Novu BH.