Most koji se ne gradi nego raste, i koji je jači što se više po njemu hoda

U sjeveroistočnoj Indiji postoje mostovi kod kojih je obrnuto. Što su stariji, to su jači. A neki od njih su, prema predanju, u upotrebi već petsto godina.

Nisu sagrađeni. Uzgojeni su.

Zašto tamo ništa drugo ne izdrži

Meghalaya je jedno od najkišovitijih područja na planeti. Padavine se tamo ne mjere u milimetrima nego u metrima.

Rijeke koje su u martu do gležnja, od juna do septembra postaju bujice.

Drveni most u toj vlazi istrhune za nekoliko sezona. Metal zahrđa. Betonske temelje odnesu klizišta na natopljenim padinama.

Zato su tamošnji narodi, Khasi i Jaintia, potražili rješenje u nečemu što od kiše ne strada nego raste.

Kako se most uzgaja

Sve počinje od jednog drveta, gumene smokve.

To drvo pušta zračne žile iz stabla, i one su izuzetno snažne i savitljive.

Kada zatreba most, na obje obale se zasadi po jedno drvo. Zatim se preko vode postavi šuplje stablo palme, koje služi kao cijev.

Kroz tu cijev se mlade žile usmjeravaju prema drugoj obali. Kada stignu, uvuku se u zemlju i tamo se ukorijene.

Nakon toga se dodaju nove žile, koje se prepliću s postojećima i s vremenom srastu u jedno.

Petnaest do trideset godina

Toliko treba da most postane upotrebljiv.

To znači da čovjek koji ga zasadi najčešće neće biti taj koji ga koristi.

Onaj ko počne raditi na mostu radi ga za unuke. To nije izuzetak nego pravilo, i tako se to tamo i shvata.

Gotov most može nositi teret pedesetak ljudi istovremeno. Najduži dosežu preko pedeset metara, a pojedini se uzdižu i dvadesetak metara iznad vode.

Postoje i mostovi na dva nivoa. Gornji se pravi zato što se donji pri visokom vodostaju nađe pod vodom.

Zašto hodanje po njemu pomaže

Ovo je dio zbog kojeg su ti mostovi drugačiji od svega ostalog.

Kada ljudi hodaju po mostu, opterećenje potiče drvo da pusti nove žile.

Te nove žile se prepliću sa starima i srastu s njima. Struktura postaje gušća i čvršća.

Drugim riječima, korištenje ne troši most nego ga jača.

Uz to se most popravlja materijalom koji raste na licu mjesta. Ako nešto popusti, usmjeri se nova žila.

Zapisano prije 180 godina

Prvi pisani trag ostavio je britanski oficir Henry Yule 1844. godine.

Objavio je kratak zapis u naučnom časopisu, opisujući mostove načinjene u cijelosti od žila živog drveća, koje zajednice u tim brdima održavaju generacijama.

Mostovi koje je tada opisao i danas stoje. I dalje rastu i po njima i dalje prelaze isti ljudi preko istih rijeka.

Kako su nastali prije toga, ne zna se, jer taj narod prije devetnaestog vijeka nije imao pismo.