Nermin Puškar Puško: Priča o pjesmama i sudbini, Sarajevu kakvog više nema

Bilo mi je drago vidjeti i čuti pjevača kojeg mnogi smatraju najboljim vokalom u BiH od rata pa naovamo. Nemin Puškar – Puško – pjeva na slovenskom, pjevaju i razdragani gosti, ali, oprosti, nije to – to.

Bio sam tužan i razočaran činjenicom da je i on jedan od mnogih koji su iz svoje zemlje otišli da budu neko drugi, da ne budu Puško. Kao i desetine hiljada onih kojima je sigurno bolje zdravstveno osiguranje, radno mjesto i finansijski saldo, koji su makar skoknuvši do Slovenije našli naizgled bolje mjesto za život. Koji su pobjegli sami od sebe i zemlje za koju smatraju da je izgubljena. Raduje što se ponekad vrate.

Tako i on ponekad, sa novom pjesmom na našem jeziku, podsjeti na neka – ah, kako grozno zvuči uvijek reći isto – bolja vremena, bolje ljude i bolji grad.
Čuješ opet taj glas koji te vrati na svirke i derneke, koncerte i festivale, vrijeme i ljubavi. Hoćeš da opet imaš dvadesetak, pa pojačaš do daske sa streaming platforme, ali, oprosti – nije to – to.

Iako je rođen u Cazinu, stari Puško, svirajući u jednom od najpopularnijih bendova poslijeratnih godina, bio je jedan od simbola urbane scene u Sarajevu. Još onda kada je bilo moderno pisati pjesme i imati bend. Uz Konvoj i Erogene zone, činili su taj magični trio onih koji su važili za dostojne nasljednike slavnih prethodnika.

Sviralo se u Sarajevu, u CDA, u Slozi, u trošnom Domu mladih, na brojnim festivalima – i onda je nestalo.
Tako to biva, a publika iskristališe zvuk kakav želi da dominira sarajevskim ulicama. Nekada ga ne trebaš ni čuti – nije mu potreban play. "Nove vrijednosti", tako se zove ta žabokrečina praznine, površnosti i malograđanštine koja je pokrila svijet i grad u kojem ima sve manje mjesta za one koji su se nadali. Zato i odlaze. Da budu nešto drugo, negdje drugo. Raduje što se ponekad vrate.

Biće prilike – čini mi se u novembru – da se ponovo posluša pravi Puško. U Domu mladih, na našem. Tada će se na koncertu okupiti par stotina ili hiljada onih koji pamte grad koji je oživio. I nakon dva-tri bisa, opet svako u svoju školjku, svoju zemlju i svoj svijet. Biti ono što nisi.

Živjeti u gradu gdje u Zetri krešte različite pojave, a pjevači nastupaju u pubovima. Gradu koji se gubi baš kako smo i mi pogubljeni.
Oprosti – ustvari, jebi ga – nije to to.