Nakon tragedije u Gradačcu ponovo je otvoreno pitanje sigurnosti građana u Bosni i Hercegovini. Na površinu su isplivale manjkavosti zakona, sistema, ali koordinacije i saradnje nadležnih. Sve je to utjecalo i na žrtve nasilja, kao i na građane koji su obavezni prijaviti ovo krivično djelo. No, šta se dešava kada žrtva ušuti i odbije govoriti o nasilju?

Iako je svaka treća žena u Bosni i Hercegovini žrtva porodičnog nasilja, nažalost, ne usudi se svaka od njih podnijeti prijavu. Preovladava strah, nepovjerenje u institucije, ali i nepovjerenje u žrtve nasilja.

Dragana Miljković, socijalni radnik u Sigurnoj kući Banjaluci je kazala:

”Vrlo često imamo situacije da kada se žrtvama nasilja kaže odnosno prijeti da će ih ubiti, njih, njihovu djecu, porodicu, vrlo često se to uzima zdravo za gotovo, jer se žrtvama nasilja ne vjeruje, to se potcjenjuje, kaže se pa nije on tako opasan.”

Pred zatvorenim vratima, prema riječima građana, bila je i žrtva iz Gradačca. Nizama Hećimović pomoć nije dobila, uprkos tome što je prijavila nasilje. Brojne druge žrtve ova tragedija dodatno je obeshrabrila.

Amela Bašić – Tomić, koordinatorica Sigurne kuće u Banjaluci je kazala:

“Da li će i kod njih sistem zakazati, odnosno da li će dobiti odgovarajuću zaštitu. Ali isto tako moram da kažem da od petka uveče na SOS telefon imamo pozive kako od žrtava nasilja, tako i od građana koji žive u njihovoj neposrednoj blizini.”

Što je i dužnost svakog građanina. U Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske stoji:

”Članovi porodice, subjekti zaštite, kao i zaposleni u obrazovnim, socijalnim i zdravstvenim ustanovama, kao i svaki drugi građanin, dužni su odmah nakon saznanja da je počinjeno nasilje u porodici ili da postoji osnov sumnje da je počinjeno nasilje u porodici, prijaviti to policiji.”

Isto se obavezuju i građani FBiH. No, u praksi, navodi penzionisani policajac i zastupnik u federalnom Parlamentu Dragan Mioković, često se dešavalo da žrtva nasilja iz straha, ili iz nekih drugih razloga negira navode ili odbije dati izjavu.

Dragan Mioković, zastupnik u Parlamentu FBiH je kazao:

”Ukoliko policija logičkim promišljanjem, činjenica koje zatekne na licu mjesta, izgledom žrtve, onim kako se žrtva ophodi prema njoj, zaključi da se tu zaista radi o nasilju, a pritom žrtva odbija da da izjavu, ono što policija ne smije to je da je na bilo koji način prisiljava da tu izjavu da, ali ono što policija ne bi smjela to je da tu stane.”

Advokat Ifet Feraget ističe da je u konkretnom slučaju u Gradačcu zatajio cijeli sistem. Uslov za izricanje mjere zabrane prilaska je postojanje osnova sumnje, a zakon pod nasiljem podrazumijeva i mogućnost nasilja.

“Dakle za osnove sumnje ne trebaju vam dokazi nego okolnosti koje ukazuju na mogućnost da će nastupiti nasilje. Kažem ne trebaju dokazi, želim reći da je i službena zabilješka dovoljan osnov na osnovu čega možete izvesti zaključak da postoji mogućnost da žrtva doživi nasilje. Šta se dešava ako nasilna osoba ne postupi u skladu sa tim rješenjem? Taj zakon predviđa nažalost prekršajne kazne, odnosno novčane kazne”, kaže Feraget.

A te novčane kazne u KS, prema riječima Ferageta, kreću se od 300 do 900 KM. No, praksa je pokazala da se u BiH nasilnici najčešće izvuku sa uslovnim kaznama.