Semafor u Konjicu

I u Konjicu žive ljudi, tamo djeca idu u školu, a kroz najfrekventniju ulicu u gradu željeli bi da se kreću sigurno. Logično rješenje je postavljanje semafora. Kako to biva u civiliziranim gradovima.

To što će taj semafor biti uzrok brojnih proklinjanja, psovki upućenih državi i onima koji su ga tu postavili od strane preznojenih vozača, kreatora tog jednostavnog sigurnosnog rješenja nije zanimalo. Već pred prva putovanja u proljeće građani Sarajeva koji idu prema jugu i oni koji bi u šeher nadaju se istom, da će se čovjek zadužen za gašenje svjetlećeg objekta sjetiti da pritisne OFF. Kada se to ne desi, red se uhvati do "Medene", a najsmjeliji će reći i da su čekajući u redu iz kontrasmjera pojeli vruće pogačice s kajmakom u Ostrošcu.

Gdje se gasi semafor? Neki su nervozno zagledali i u banderu da vide ima li kakva "puljka". Nema! Kasnije se saznaje da se semafor ne može ugasiti čak ni u gradu gdje je postavljen, nego čiko zadužen da razrahati prolaz sjedi negdje u nekoj direkciji neke službe za ceste, rasvjetu ili trotoarsku sigurnost.

Dok se ćevapi u gepeku tope pod udarom zločestog hercegovačkog sunca, a peškir oko vrata natapa znojem, vozači kojima se proces godinama ponavlja nisu se zapitali da li bi osim semafora moglo biti i neko drugo rješenje. Da žive u zemlji u kojoj nadležni brinu o svojim građanima, možda bi neko već davno, pa možda i prije svečanog postavljanja semafora u Konjicu, shvatio da treba izgraditi neki podvožnjak, nadvožnjak, kružni tok, daleko bilo autoput. Neko tu ideju sigurno ima u sehari, doći će i to posljednje ljeto preznojavanja i čekanja i izbori. Onda će ponosno otvoriti podvožnjak, nadvožnjak ili kružni tok, gluho bilo autoput, i semafor će pasti u zaborav. Taj horor film više neće imati radnju, ali će sigurno postojati neki novi i još banalniji razlog zašto do Mostara ne putujemo sat vremena.

Kada krenete u Doboj, i tamo ima semafor "u Konjicu". Kada krenete u Tuzlu, obasjaju vas njegova svjetla. Gotovo da nema bitne relacije na koju se u Bosni i Hercegovini možete dovesti, a da su ćevapi u gepeku sigurni.

Potrošeno je tridesetak godina, stotine miliona svih mogućih valuta, prokuhalo je bezbroj motora i natopilo se more peškira. A on i dalje svijetli. Taj nijemi, nevini svjedok naše nesposobnosti, crveno, žuto, zeleno, isto.