Kompleksni filmovi koji su prepametni za mainstream publiku

Showbiz 07. apr 201615:39 > 15:50
FACEBOOK | Place Beyond Pines

Kompleksni filmovi su oni koji postaju kultni. To su filmovi koji ne mogu interesovati standardne fanove filmova (recimo one koji idu na premijeru Transformersa ili 50 Shades of Grey).

Kada koristimo pridjev “kompleksan” da bi opisali umjetnost, u ovom slučaju film, to obično znače dvije stvari:

1. Odnosi se na zamršenu strukturu zapleta koja prkosi konvencionalnom principu pričanja filmske priče;

Nelinearna priča i radnja poput onih iz filova Pulp Fiction, Memento ili Michael Clayton.

Ovi filmovi su originalni, birljantni i ruše stereotipe hronološke radnje filmova, kreiraju slagalice, začkoljice, i obično ih je jako teško pratiti ako niste 100 posto skoncentrisani na radnju i sve što se dešava oko likova, između likova i ono unutar likova.

2. S druge strane, riječ “kompleksno” obično povlači negativne konotacije, apstraktne konotacije koje “obični” filmofil smatra nelogičnim i pretencioznim, tačnije – sve ono što ga odvraća da gleda (kvalitetan) film. 

Ova druga vrsta filmova obično nije ona koja će zaraditi milione i milijarde na kino blagajnama, nisu za svakoga – ali znače čistu umjetnost.

Poenta je: Svi filmovi nisu za svakoga, niti je svaki filmofil zaljubljenik u sve filmove.

Oko ovih pitanja u svijetu filma postoji veliki jaz, jer psihološki, intelektualno i emocionalno iscrpe gledatelja, ali predstavljaju vrstu art – umjetničke forme koja može:

a) da oduševi;
b) da razočara.

Kompleksni filmovi su oni koji postaju kultni. To su filmovi koji ne mogu interesovati standardne fanove filmova (recimo one koji idu na premijeru Transformersa ili 50 Shades of Grey).

Kompleksni filmovi po pravilu skoro nikada ne postanu franšiza, jer su prepametni za publiku koja prati samo mainstream filmove.

Vođeni ovom idejom, napravili smo listu naslova u kojima glume glumci koje manje/više svi znaju, ali ovo nisu filmovi koje će baš svi pogledati. Možda će početi, ali neće završiti.

Svi filmovi koje ćemo nabrojati imaju konotacije obje strukture riječi “kompleksan film”, i suština je jednostavna: Maestralni, iskreni, bolni, umjetnički, nelinearni i neponovljivi – nepreradivi.

NAPOMENA: Tekst ne sadrži spoilere

Place Beyond Pines (2012)
Režija: Derek Cianfrance

Režiserov drugi dugometražni film, koji traje preko dva sata – sa vjerovatno najboljim mladim glumcima na planeti. Ryan Gosling, Bradley Cooper i Eva Mendez na istom setu znači uspjeh, ali nije baš sve onako kako se čini.

Kada sve sagledate, više puta, jer jednom je zaista malo, ovaj film se sastoji od tri umjetničke strukture koje nose jedna drugu – nadovezuju se, nadopunjuju i zajedno oblikuju priču o grijehu i oprostu.

Publika od ovog filma je očekivala zabavu, a dobili su glavobolju. Sloboda režisera u ovom filmu je prešla sve mjere, i zato je film ispao puno bolje od onoga što je bilo očekivano.

Autentični likovi koji “voze” priču koja je totalno podcijenjena, a s pravom ćemo je nazvati modernim epom.

Enemy (2013)
Režija: Dennis Villeneuve

Prije nego što je u javnost pušten box office film Prisoners, sa Jakeom Gyllenhaleom i Hughom Jackmanom, isti režiser je napravio film koji je prošao ispod svih radara.

Za one koji su ga gledali, pomislili su “Ovo je David Lynch koji nije David Lynch”.

Priča prati lika koji upoznaje svog dvojnika. Villeneuve je koristio specifičnu kolor paletu kako bi podvukao tonove dva lika koja tumači Gyllenhal.

Film nikada nije objasnio kreaciju svega, jer oba lika u filmu su totlano odvojene individue – kao malo koje do sada viđene.

Radnja koja preskače sa jednog na drugi život zbunjuje publiku sve vrijeme. A onda se pojave pauci, koji su jaka metafora koja se sve vrijeme nalazi u pozadini centra.

Mainstream publika je ovaj film vidjela kao “nezadovoljavajući” jer se “ne završava”. U svakom slučaju, mreža koja se plete u samoj radnji filma, će uplesti i svakoga onoga ko bude gledao ovaj film, a kada se sve sabere i oduzme – ovo je jedna jako inovativna verzija starih priča o dvojnicima.

Cloud Atlas (2012)
Režija: Tom Tykwer/Lana Wachowski/Lilly Wachowski

U filmu glumi krema glumišta. Tom Hanks, Halle Berry, Hugo Weaving, Hugh Grant, Amanda Walker, Susan Sarandon i mnogi drugi.

Najednostavnije objašnjenje radnje jeste da se film sastoji od šest odvojeno/povezanih priča koje idu na principu 1, 2, 3, 4, 5, 6, 5, 4, 3, 2, 1. Pa onda ispremetano. Sve se veže, a posljedice snose svi. 

Nekad braća, danas sestre Wachowski i Tom Tykwer napravili su jedan od najkompleksnijih filmova, koje ne možete gledati bez papira i olovke kraj sebe, jer bilješke će vam trebati – to je provjereno. Više puta.

Svi likovi u odvojenim pričama potretiraju nove likove u različitim fazama i vremenskim periodima. Film počinje u srednjem vijeku, a završava se u 25. stoljeću na nekoj sasvim drugoj planeti.

Budžet mu je bio 100 miliona dolara, a zaradio je jedva 30. U SAD-u je propao, samo zato što je bio vizionarno remek djelo koje mainstream publika smatra “besmislenim”.

Na Toronto Film Festivalu je primio desetominutni aplauz, a ni danas, četiri godine nakon – mnogi ljudi nisu povezali sve tačkice u filmu. Kojih ima otprilike 40.

U eri filmova kratkog daha, ovaj film će postati epski klasik u budućnosti, jer je jedan od najpametnijih filmova ikada snimljenih. Šteta je što neće primiti univerzalno priznanje kako doista zaslužuje.

Under The Skin (2013)
Režija: Jonathan Glazer

Sci-Fi trip sa Scarlett Johanson u glavnoj ulozi koja se pretvara u zadvodljivu vanzemaljku koja jede muškarce zasnovan je na romanu Michaela Fabera.

Dijalog je na minimumu i oslanja se na facijalnu ekspresiju glavne glumice koja to hipnotički radi.

Usudit ćemo se kazati da joj je ovo najbolji film koji je ikada snimila.

Sve u filmu je sporo i zbog toga je sve tako hipnotički stvarno, iako znate da nije. Glazer nije dozvoljavao puno šminke, oslanjao se na prirodnu ljepotu glumice, a ovaj film ćemo preporučiti svima onima kojima je dosadio moderni Hollywood, i koji su umorni od standardiziranih dijaloga.

https://youtube.com/watch?v=io92j2qqEGk

Mulholland Drive (2001)
Režija: David Lynch

Smjelo je ovo ostvarenje nazvati jednim od najboljih filmova ikada, mada je uvijek u vrhu. S druge strane, potpisnik redova se Davidu Lynchu uvijek obraća riječima “Da Vinci našeg doba”, a za sve one koji su odvojili par sati da pogledaju neka od njegovih ostvarenja – shvataju zašto je to tako.

Prvo, on kao režiser ne pravi filmove koji će se svidjeti svima. On je apstraktan sam po sebi a u ovom filmu koristi posebnu vrstu ironije koja je vrlo jeziva, pogotovo u kombinaciji da “sve ono što vidite, zapravo ne vidite”.

Drugim riječima, priča je razvijena kao nelinearna i bez razumnog raspleta. Koncept je gurnut do krajnjih granica tame i nadrealnosti.

Suštinski, Mulholland Drive je trebao biti serija, koju su sva studija odbila – stoga je Lynch odlučio napraviti film, koji ni u kom slučaju nije za mainstream publiku.

Ovaj film nema razumno objašnjenje. Ovom filmu se oprašta jer vas vodi na putovanje koje je na koncu zamućeno, ali savršeno jasno zamućeno.

Lynch vam nudi sve što vam u životu treba.

The Master (2012)
Režija: Paul Thomas Anderson

Lična andegota: Na prvo gledanje ovog filma, autor teksta je ugasio laptop, HDMI kabal je izvukao iz televizora i upalio Reservoir Dogs da malo “odmori mozak”.

Drugo gledanje je bilo skoro pa slično, mada je okončano do kraja, autor teksta je bio u “goloj vodi” i imao je ogromne količine netrpeljivosti ka Philipu Seymouru Hoffmanu i Joaquinu Phoenixu.

Treći put, odnosno treće gledanje, svima se izvinjavao.

Paul Thomas Anderson provocira publiku, i zbog toga je jedinstven režiser. Anderson izaziva publiku. Tehnički je briljantan i prosto nije za svakoga. Sinopsis, zaplet, rasplet i karakteri u filmu su dali svoj maksimum i poljuljali su svo ono znanje koje gledatelj ima.

Kada više nemate izlaza, slomljeni ste, ovo je ljubavna priča o kultu ličnosti. Dva lika na dva kraja muške psihe. Oba lika se traže tokom cijelog filma, vas nerviraju i manifestuju svoju vezu u filmu van svih poznatih rezona.

Uloga života za Pheonixa i Hoffmana.

The Fountain (2006)
Režija: Darren Aronofsky

Početkom 2000. godina Aronoffsky je bio vjerovatno najprestižniji nezavisni filmaš u svijetu. Nakon filma Pi i Requiem For A Dream Aronofsky je sa The Fountain otišao u potpuno suprotnom smjeru.

Prvi put je u životu imao veliki budžet, a suštinski – cijeli film je Rubikonova kocka. Nema ovdje čiste ekspozicije, priče su usko povezane, ali bez detaljisanja i analize – Aronofskom sve to ima smisla.

Nakon što je dosta iskritikovan, ovaj režiser se prestao baviti ovakvim filmovima, temama, ali inkoherentnost koju doživite i sve ono što vidite u filmu, svi oni koji vole kompleksne filmove ovaj film će vidjeti kao jedan od najboljih njegovih uradaka u karijeri.

Ukoliko vas je ova lista zaintrigirala, dat ćemo vam još nekoliko prijedloga, kada odlučite da je Hollywood kao takav – jako dosadan.

The Man Who Wasn't There (2001)
Syndromes and Century (2006)
Synechdoche (2008)
Amores Perros (2000)
Upstream Color (2013)
L'Intrus (2004)
La Nina Santa (2004)

Za kraj, o liku i djelu Alejandra Jodorowskog, “nekrunisanom kralju vizuelno upečatljivih – nadrealnih filmova”, nekom drugom prilikom. 

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.