Para vrti gdje burgija neće: Kako je BiH zakasnila u novi svijet

To nije zato što su SAD ili Evropska unija formalno odustali od BiH, nego zato što se promijenio način na koji međunarodna politika funkcioniše - posebno u Washingtonu. U svijetu Donalda Trumpa, jakih lobističkih mreža i transakcijske politike, Balkan je sve manje pitanje principa, a sve više pitanje pristupa, interesa i političkog jezika koji se uklapa u unutrašnje američke sukobe.

Milorad Dodik je to shvatio ranije od većine onih koji u Sarajevu donose odluke.

Dodik ne čeka promjenu politike - on koristi prostor koji se otvara

OCCRP je, analizirajući američke FARA prijave, objavio da je bh. entitet Republika Srpska (RS) tokom 2025. i 2026. platio najmanje 8,9 miliona dolara za 11 lobističkih firmi u Washingtonu, s ciljem popravljanja imidža entiteta i stvaranja podrške za secesionističku politiku. U pojedinim prijavama navodi se i lobiranje za ukidanje sankcija Dodiku, njegovoj porodici i saradnicima.

To nije samo komunikacijska kampanja. Riječ je o pokušaju utjecaja na političko okruženje u trenutku kada američka politika postaje otvorenija za djelovanje kroz mreže, kontakte i interesne veze. Lobiranje ne znači automatski kupovinu odluka, ali često znači kupovinu pristupa, vremena i mogućnosti da se vlastiti narativ plasira tamo gdje se odluke oblikuju.

Novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga Michael Martens ocijenio je za N1 da je Dodik “mnogo efikasnije ulagao novac poreskih obveznika u lobiranje” nego Aleksandar Vučić, te da je posljednjih godina izgradio značajne veze u Washingtonu upravo kroz takve kanale.

Dodik ne pokušava uvjeriti cijelu Ameriku - za to nema ni potrebe. Dovoljno je otvoriti nekoliko pravih vrata: ljudi bliskih političkim krugovima, konzervativnim mrežama ili poslovnim interesima koji Balkan više ne posmatraju kroz Dayton, nego kroz energiju, ideologiju ili profit.

Naravno, lobiranje samo po sebi ne garantuje politički uspjeh. Američki sistem i dalje ima snažne institucionalne filtere. Ali u ovakvom okruženju ono može značajno pomjeriti ton i fokus rasprave.

Novi Washington, drugačiji signal

Washington je poručio kako bi naredni visoki predstavnik u BiH trebao imati ograničeniju ulogu. Američka diplomatkinja Tammy Bruce rekla je u Vijeću sigurnosti UN-a da OHR “nikada nije bio zamišljen kao trajno rješenje” i da uspjeh visokog predstavnika znači ostaviti nasljednika s “daleko ograničenijim skupom odgovornosti”.

Na prvi pogled riječ je o tehničkom pitanju. U suštini, signal je mnogo širi. Amerika više ne govori istim jezikom kao devedesetih, kada je Balkan bio pitanje stabilnosti i kredibiliteta Zapada. Danas je američka politika prema regionu mnogo podložnija unutrašnjim političkim promjenama, lobističkim mrežama i kratkoročnim interesima.

U takvom sistemu male države poput BiH lakše postaju predmet političkog trgovanja - ne zato što su nevažne, nego zato što nemaju dovoljno vlastitih poluga utjecaja.

Tome doprinosi i širi kontekst: rat u Ukrajini, Gaza, rast evropske desnice i povratak Trumpove politike pokazuju da Zapad sve teže djeluje kao jedinstven blok. Guardian je, izvještavajući o Schmidtovom odlasku, upozorio da BiH ostaje ranjiva usljed razilaženja američkog i evropskog pristupa prema zemlji.

U takvom okruženju domaći nacionalistički akteri dobijaju prostor koji ranije nije postojao - i koriste ga.

Sarajevo i cijena nerazumijevanja

Tu dolazimo do ključnog problema.

BiH više ne živi u svijetu u kojem je dovoljno imati bolje pravne i moralne argumente. Ne živi ni u svijetu u kojem će međunarodna zajednica automatski braniti principe na kojima počiva postdejtonski poredak. Živi u svijetu u kojem pristup Washingtonu ima cijenu, u kojem lobističke firme oblikuju narative i u kojem lokalni akteri pokušavaju američke unutrašnje podjele pretvoriti u vlastitu prednost.

S druge strane, probosanske stranke i institucije u Sarajevu često i dalje nastupaju kao da će činjenice same pronaći put do onih koji odlučuju. Kao da je dovoljno ponavljati da su institucije napadnute, da je secesionizam opasan i da međunarodni poredak mora braniti vlastita pravila.

Sve su to utemeljeni argumenti. Ali bez strategije, bez saveznika i bez političkog jezika koji dopire do pravih adresa, oni ostaju ograničeni u svom dometu.

Para vrti gdje burgija neće

Poslovica iz naslova nije cinična opaska, nego opis nove realnosti.

Tamo gdje diplomatski argumenti ne prolaze, novac i veze otvaraju vrata. Tamo gdje principi zvuče apstraktno, interes se mnogo lakše prevodi u konkretne poteze. Tamo gdje institucije čekaju reakciju, politički operativci već rade na promjeni okvira u kojem se odluke donose.

EU, NATO, OHR i SAD i dalje ostaju ključni faktori za BiH. Ali era automatskih garancija je završena. Dodik to razumije i djeluje u skladu s tim. Dok BiH računa da će istina sama doći do Washingtona - drugi ulažu da oblikuju šta će se tamo uopšte smatrati istinom.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su lični stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1.