Vjerni pratilac pandemije postali su anksioznost i depresija. Stručnjaci upozoravaju da emocionalna stanja poput neizvjesnosti, straha, brige za egzistenciju vode ka emocionalnim stanjima koja bi se mogla zadržati i nakon pandemije.

Starije i mlađe generacije – svi smo kolektivno izloženi stresu. Godina dana borbe sa pandemijom iscrplila nas je. Osjećaji neizvjesnosti, straha, ekonomska kriza doveli do granica pucanja. Psiholozi su zabrinuti – dugoročno bi moglo biti mnogo ozbiljnije.

“Ovo su okidači za mnoge ljude na ovim prostorima, za neke prethodne traume koje su preživjeli. Ako nemate osjećaj sigurnost, ako je izostala podrške, izvjesnosti, rekla bih da su mnogi pod rizikom. Neadekvatan tretman onih koji su i trebali cijelo vrijeme psihološku pomoć je povećao rizik da imamo takve situacije”, izjavila je profesorica Amela Dautbegović, psihologinja.

“Emocije su slabost”

Slučajevi anksioznosti, depresije, sve češćih suicida, počinju od neprepoznavanja emocije i njene funkcije. Emocionalno smo nepismeni – poručuju psihoterapeuti.

“Vrlo često u našem tradicionalnom pristupu i obrazovanju smo čuli poruke dječaci neplaču, djevojčice se ne ljute, nemoj da plačeš, emocije su slabost, prosto kao društvo ne možemo da prihvatimo da su emocije sastavni dio nas, to su reakcije na različite situacije, okolnosti kroz koje prolazimo i da su poželjne, da su nam putkokaz, govore nam nešto o nama, koje naše potrebe jesu, a koje nisu zadovoljene”, poručila je Vedrana Rakić, psihotarapeutkinja.

Djeca teže komuniciraju svoje potrebe. Online sistem, kombinovani sistem. Mijenjanje odluka preko noći. Stalne promjene u nastavi. Stalne promjene nastavnika. Gubici dragih ljudi – najčešći su okidači koje kod djece primjećuju roditelji.

“Povratak djece u školu ne podrazumjeva apsolutno druženje i socijalizaciju, mi smo imali primjere, reakcije roditelje koji kažu kad se djeca vrate u kombinovani sistem nastave, tih sedam dana, to nije druženje, socijalizacija, to je ispitivanje, odgovaranje, taj pedagoški efekat treba biti: Uslovi u kojim dijete uči, moraju biti uslovi u kojim dijete odgovara”, navodi Merima Bećirević iz UP Vijeće roditelja KS.

Najviše gubimo kroz očekivanja

Rastrzani između stvarnosti i svijeta koji od sebe komunicira samo najljepše, društvenih mreža, dijete ili bilo koji posmatrač osjeća potrebu ili pritisak da mora isto tako. Nemogućnost da se ta potreba realizuje stvara nezadovoljstvo.

“Najviše gubimo kroz očekivanja. Prije par dana sam radio cjelodnevni trening i dolazi mi kolegica koja ima 21 godinu i kaže ja sam ostarila, a nisam postigla što sam htjela. Mene presjeklo. Rekao sam joj imaš prostora da padaš i još pet puta, da se digneš 20 puta i da opet kažeš na početku sam. Taj pritisak društveni koji se nametnuo preko društvenih mreža je nešto što nas polako ubija”, izjavio je Kemal Balihodžić, motivator.

Sada su svi usmjereni na preživljavanje. Kada prođe period adaptacije stručnjaci očekuju da može doći do eskalacije različitih neprijatnih emocionalnih stanja. Zaštita mentalnog zdravlja zbog toga postaje najvažniji pojedinačni i kolektivni zadatak. MJO, Sarajevo