Ima li odbrane protiv ovoga?

Rukometaši kluba El Ksuir iz Alžira, njih 12 koji su se nalazili u Srbiji na pripremama kao gosti rukometnog kluba Metaloplastika, nestali su nakon nekoliko dana boravka u Šapcu.

Krajem avgusta, dan pred odlazak iz ovog grada i povratak u domovinu, mladići su nestali a potraga za njima traje od 27. avgusta.

Tog dana su nestali iz hotela, i više se niko nije oglasio tim povodom.

Misterija njihovog nestanka još uvijek traje, a kako vrijeme prolazi, sve je izvjesnije da su ti rukometaši (pod uslovom da su zapravo rukometaši u pitanju, naravno) iskoristili priliku kako bi došli na teritoriju Evrope, a potom krenuli put zapadne Evrope kako bi pokušali da život u Africi zamijene evropskim.

No, slučaj ovih momaka nije jedinstven, pošto je veliki broj sportista širom svijeta ovakve ili slične okolnosti koristio kako bi pokušao da svoju zemlju zamijeni drugom u potrazi za boljim životom.

Interesantno je da su nepune dvije nedelje kasnije nestala i dvojica hrvača iz Alžira koji su se takmičili na Mediteranskim igrama u Grčkoj, da bi nestali u Njemačkoj pri povratku kući, dok su u julu 2023. nestala takođe dvojica rukometaša iz Alžira, takođe u Njemačkoj.

Jedan od najboljih primjera dogodio se u Hrvatskoj, kada je 9. avgusta deset članova delegacije reprezentacije Burundija napustilo hrvatsku Rijeku, gde je trebalo da igraju na Svjetskom kadetskom prvenstvu za rukometaše, pronađeni su u Belgiji.

I oni su bez ikakve informacije otišli.

Isto kao i reprezentativci Kameruna, Sijera Leonea, Ruande, Ugande i Gane, koji su nestali sa Igara komonvelta 2018. godine.

Isto se dogodilo i u avgustu 2022. godine, kada su reprezentativci Šri Lanke pobjegli iz Birminghama, da bi dvojica bili pronađeni ubrzo, dok je treći još uvijek smatran nestalim. I sa Olimpijskih igara u Tokyu jedan reprezentativac Ugande u dizanju tegova je otišao, slučaj atletičarke Mami Kone Lahun iz Sijera Leonea je obišao svijet, pošto je kao jedna od najboljih maratonki u Londonu 2014. godine po završetku trke netragom nestala.

Dvije godine ranije, po završetku Olimpijskih igara, čak 82 osobe iskoristile su boravak u Velikoj Britaniji kako bi zatražii azil… Sa Igara Komonvelta je nestalo preko 50 osoba 2002. i 2006. godine, a slučaj iz 2004. godine, kada je čitav jedan tim nestao tokom boravka u Njemačkoj.

A impozantan je i broj sportista koji su odlučili da preduzmu ovaj korak pred Olimpijske igre u Sydneyu – kako je prenio čuveni portal „Economist“ povratni let propustilo je 145 osoba.

Ovo, doduše, nije nikakva novotarija – još 1956. godine čak polovina od ukupno 100 članova delegacije Mađarske ostalo je u Australiji nakon Olimpijskih igara u Sydneyu.

Zašto to sportisti rade?

Prije svega, u pitanju su mladići i djevojke koji su odrasli u zemljama u kojima perspektive gotovo da nema. Odlazak u jednu od ovih zemalja je možda i jedinstvena prilika koja im se pruža u životu da posjete neku zapadnoevropsku zemlju, a veliki broj njih to shvata ujedno kao najbolju moguću priliku da makar pokušaju da se domognu mjesta na kojem bi mogli da započnu neki novi život.

Druga poziitivna stvar jeste to što sportisti najčešće nisu predmet pretjerano ozbiljnih kontrola, dok je ulaz u neku zemlju olakšan na osnovu pozivnih pisama za učešće na takmičenjima.

Mađari su tada pobjegli od državnih previranja, neki bježe od diktatora, rata, bijede, siromaštva… A boljih opcija od sportskih događaja teško da ima.

S obzirom na sve, čini se da nije pitanje da li će, već kada svijet obići neka nova bizarna priča poput ove iz Šapca ili Rijeke.