Christian Schmidt: "Nisam žrtva, ja sam slobodan čovjek"

Gospodine Schmidt, Sjedinjene Američke Države su Vas, slikovito rečeno, s pištoljem na čelu prisilile da što prije napustite funkciju visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Šta takav grub postupak govori o evropsko-američkim odnosima?

Svi razgovori protekli su mirno i bez “upotrebe oružja”. Ja sam se samoinicijativno izjasnio spremnim da, u datim okolnostima, spriječim da različiti stavovi postanu rizik za funkciju visokog predstavnika. Zbog toga sam, nakon razgovora koji su bili intenzivni, ali i uspješni, donio takvu odluku.

Govorite o “intenzivnim razgovorima”. Koliko ste pritom morali ugristi jezik? Djelujete kao neko ko bi mogao, a možda i želio, reći mnogo više, ali ne smije — barem još ne smije.

Oni koji kažu sve što im je na srcu ne poštuju osnovna pravila diplomatskog ophođenja. Nisam ovdje da objašnjavam lična osjećanja, nego da kažem o čemu se radi. Nakon pet godina na funkciji, što je drugi najduži mandat među svim visokim predstavnicima u Bosni, teška srca sam donio odluku da prestanem. Ali znam i da imamo neke probleme o kojima moramo govoriti. Ko vjeruje da se stvari rješavaju tako što jedan ode ili drugi dođe, nije razumio probleme u Bosni i Hercegovini.

Svoj položaj ovdje u Sarajevu, s kojeg su Vas Amerikanci sada manje-više otjerali, dugujete ne najmanje Angeli Merkel. Ona je na skupu Vaše CSU 2017. izrekla poznatu rečenicu da su vremena u kojima se Evropa mogla potpuno osloniti na SAD “donekle prošla”, zbog čega Evropljani moraju preuzeti više odgovornosti. Slažete li se s tom rečenicom?

Slažem se — ali uz jedno pitanje: šta smo mi Evropljani zapravo učinili da razvijemo vlastitu strategiju? Kada pogledam situaciju ovdje u Bosni, vidim da još postoji znatna potreba za korekcijama. Gdje su Evropljani u odnosu prema ovoj zemlji?

Vidimo kako MAGA pokret širom Evrope podržava prijatelje Rusije i protivnike EU: u Njemačkoj AfD, u Mađarskoj Viktora Orbana, a ovdje bosansko-srpskog separatističkog lidera Milorada Dodika, Putinovog najodanijeg sljedbenika u regionu. Kako EU može i treba reagovati?

Prije svega, ne bi trebalo samo reagovati, nego djelovati. Uzmimo pitanje energetskog snabdijevanja Bosne. Bosna se gasom snabdijeva samo iz Rusije, preko Srbije. Da bi se tome pariralo, već godinama postoji ideja izgradnje gasovoda od Hrvatske do Bosne, koju je EU u početku snažno podržavala. Amerikanci to sada guraju naprijed, što im se ne može prigovoriti. Sada EU kaže da to više ne može podržati jer nije riječ o obnovljivim izvorima energije. Dakle, Bosna i dalje ostaje zavisna samo od ruskog gasa. Ne može biti dovoljno da se naknadno samo kritikuju drugi. Šta je s našom evropskom strategijom?

Kritika američkih planova za gasovod nije se toliko odnosila na samu ideju, koliko na način na koji je planirano da se ona provede. Ako se kompanija brata Michaela Flynna, bivšeg savjetnika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, koja je do nedavno bila nepoznata čak i poznavaocima industrije, upisuje u zakon o izgradnji gasovoda, to je suprotno svim standardima dobrog upravljanja.

Na to nemam šta dodati — osim pitanja zašto se dopustilo da stvari odu tako daleko. Evropa mora fleksibilnije reagovati na potrebe pojedinačnih država — što nipošto ne znači da treba pristajati na sve.

U bazi podataka američkog Ministarstva pravde postoji lobistički ugovor Republike Srpske, koja pripada Bosni i Hercegovini. Njen ugovorni partner je izraelsko-kanadska firma Dickens & Madson iz Montreala. Ključne rečenice ugovora glase: “Nezavisnost RS od Bosne i Hercegovine naš je najviši cilj. Također ćemo osigurati podršku američke vlade za smjenu Christiana Schmidta s funkcije visokog predstavnika.” Kada ste prvi put vidjeli taj ugovor, koliko ste ga ozbiljno shvatili?

Primio sam to k znanju i shvatio kao veliko upozorenje da postoji koordinirana akcija koja ne želi dobro ni Bosni ni mojoj funkciji. Zahtjev za nezavisnost Republike Srpske očigledno je u suprotnosti s Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, ali i sa zvaničnim američkim stavom.

Jeste li u to toliko sigurni?

Američki stav, koji je sada ponovo potvrđen i u Vijeću sigurnosti UN-a, jeste očuvanje Bosne i Hercegovine u skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom. To isključuje nezavisnost RS. Ali lobistički ugovor opisuje jasnu namjeru, za čiju se realizaciju izdvaja mnogo novca — koliko se čuje, gotovo koliko iznosi cijeli godišnji budžet Ureda visokog predstavnika.

Jedan od dva cilja navedena u lobističkom ugovoru je postignut: Vi uskoro odlazite, Dodik je još tu. Hoće li pokušati ostvariti i drugi cilj i uz američko prešutno odobravanje uništiti Bosnu?

Razumjet ćete da ne želim govoriti o imenima, tim više što se ime koje ste Vi spomenuli ionako prečesto spominje. Nije stvar u tome.

Ipak je upadljivo da Dodikova proruska stranka, koja je ranije blokirala sve što je dolazilo od Amerikanaca, sada postupa drugačije. Odjednom učestvuje u tome da se po hitnom postupku progura zakon o izgradnji gasovoda koji žele preduzetnici bliski Trumpu.

Ja to ne uzimam zdravo za gotovo — o tom čovjeku se ionako prečesto govori. Bolje je baviti se netransparentnim okruženjem i nepotizmom pomoću kojih on entitet Republiku Srpsku pretvara u poluautoritarni regionalni distrikt.

Najstariji Trumpov sin, Donald Trump Jr., putuje kod Dodika u Banju Luku na ekonomsku konferenciju. Postoje i mnogi drugi Dodikovi kontakti s MAGA pokretom. Ne mora li se onda postaviti pitanje da li bi se SAD zaista usprotivile ozbiljnim Dodikovim secesionističkim namjerama? Ako bi Dodik ozbiljno krenuo u to, muslimanski Bošnjaci, koji čine apsolutnu većinu stanovništva u Bosni, teško da bi mirno posmatrali uništenje svoje države.

Ko misli da se na Balkanu problemi mogu riješiti povlačenjem novih granica, previđa da se time prije svega odmah stvaraju novi problemi. Takve ideje su opasne jer stvaraju privid rješenja za nešto što se, barem na taj način, ne može riješiti.

Ne stvara li i Vaša funkcija privid sigurnosti koja zapravo ne postoji? Ako stvari u Bosni nasilno izmaknu kontroli, uopće neće biti važno da li u Sarajevu postoji visoki predstavnik ili ne. Visoki predstavnik tada možda može objaviti oštro sročenu protestnu notu na internetu — ali je zapravo car bez odjeće.

S tim se žestoko ne slažem. Ako se zemlja raspadne, ovlasti visokog predstavnika zaista nisu dovoljne. Tada, naravno, u prvi plan dolaze očuvanje mira i odlučno djelovanje međunarodne zajednice u skladu s pravilima za slučaj secesije. Tada više nije riječ o podršci državi i društvu, nego o samom postojanju države. Tada se aktiviraju diplomatske i vojne nadležnosti. Međunarodna zajednica i susjedne države moraju pametno postupati kako bi to izbjegle. Ali visoki predstavnik i danas ima zadatak. To što će parlamentarni izbori u oktobru biti održani prema principima OSCE-a i što će se ubuduće svi birači morati identificirati putem biometrijskih podataka nastalo je isključivo zahvaljujući angažmanu visokog predstavnika.

Već više od 20 godina svaki visoki predstavnik govori da želi biti posljednji, da nakon njega ta funkcija više neće biti potrebna jer je Bosna stabilizirana. Šta je institucija koja ni nakon četvrt stoljeća nije ostvarila svoj cilj zapravo radila sve to vrijeme?

U Bosni je Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. zapravo postignuto kvalificirano primirje. Clausewitz je govorio o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima. U Bosni se može govoriti o politici kao nastavku rata drugim sredstvima. Postoje snažne snage koje dovode u pitanje samo postojanje zemlje.

Ako Ured visokog predstavnika nije bio uspješan u mikroupravljanju tokom 25 godina, a s druge strane, ako zaista dođe do otcjepljenja i opasnosti, također ne može ništa učiniti, onda se postavlja pitanje smisla svega toga.

Najodlučnije odbacujem tvrdnju da visoki predstavnik za 25 godina nije ništa postigao! Funkcionalnost ove države postoji samo zato što su visoki predstavnici intervenirali. Međutim, intervencionizam nije dugoročni odgovor. Umjesto toga, potrebni su koraci ka evropskim integracijama. One trenutno ne napreduju, jednako kao što ni visoki predstavnik nema čarobni štapić. Na kraju je potreban zajednički politički voljni konsenzus u Bosni i Hercegovini.

Ne znamo ko će biti Vaš nasljednik, ali ne možemo isključiti da će novi visoki predstavnik biti neko po američkoj milosti. Onda se mora postaviti pitanje kako bi on obavljao tu funkciju.

Gdje je u svemu tome zapravo evropski utjecaj?

Jedan od preduvjeta za uspjeh projekta izgradnje gasovoda za američki gas, koji Washington snažno forsira, jeste rješavanje otvorenog pitanja državne imovine Bosne, jer bi gasovod dijelom trebao prolaziti preko te imovine. Da li je s američke strane prema Vama izneseno očekivanje da to pitanje riješite svojim ovlastima, dakle dekretom?

To je vrlo složena situacija i, naravno, svi bismo više voljeli da Parlament konačno postupi po zahtjevu Ustavnog suda i predloži odgovarajuće zakonodavstvo. Ali trebamo biti iskreni i reći zašto to do sada nije funkcionisalo: zato što nedostaje politička volja. Zato što određeni ljudi govore da bosanska državna imovina uopće ne postoji. Iako je Ustavni sud Bosne u svojim presudama neumorno utvrđivao i pravno razjasnio da postoji. Sjedinjene Države su, to se jednostavno mora konstatovati, barem stvorile dinamiku u toj temi.

Čini se da ste Vi njihova prva žrtva.

Nisam žrtva. Ja sam slobodan čovjek.

Bavili ste se djelom Ive Andrića, nobelovca za književnost rođenog u Bosni, i poznajete scenu iz njegovog romana “Travnička hronika”, u kojoj osmanski vezir u Bosni pred svoje goste donosi korpe i vreće s odsječenim nosevima i ušima svojih protivnika kako bi demonstrirao svoju moć.

To, usput rečeno, visoki predstavnik ne bi mogao učiniti!

I niko Vam ne pripisuje da biste to željeli — ali ko poznaje tu scenu, mora pomisliti na današnju Bosnu. Stiče se utisak da su Amerikanci Dodiku simbolično servirali Vašu glavu na srebrnom pladnju.

Ja to ne vidim tako. Ovo što sam sada uradio moja je odluka. Glava je na vratu i tamo će i ostati.

Ali razumijete da neće previše ljudi smatrati uvjerljivim tumačenje da iz Bosne odlazite slobodnom odlukom i u trenutku koji ste sami odabrali?

Dakle, treba da objašnjavam da nisam “skalpiran”? To, zapravo, ide predaleko i u odnosu na moju reputaciju i na moj lični integritet. Hajde da razgovaramo o nečemu drugom.

Dobro. U svom izvještaju o stanju u Bosni pred Vijećem sigurnosti UN-a u New Yorku rekli ste da Vas brine islamofobija koju u ovoj zemlji podstiče Dodik, jer ona raspiruje strah od ratnih sukoba. Možete li navesti primjere kako se ovdje podstiče islamofobija?

Drže se snažni govori mržnje. Izgovaraju se sve uvrede dostupne u bosanskom jeziku protiv bosanskih muslimana, do toga da se pojam “Turčin” neprihvatljivo koristi kao pogrdna riječ. Sve se to provodi bez ikakve nelagode i ne povlači se. Više nema nikakvog ustručavanja — i to me zaista brine.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad