Politico/Naslijeđe pape Franje: Borba za siromašne, promjena Crkve, bijes moćnih

Sukob s američkom administracijom zbog nemoćnih

U izuzetnoj intervenciji sredinom februara, papa je započeo direktan sukob s novom američkom administracijom, osudivši planove predsjednika Donalda Trumpa o deportaciji miliona nedokumentovanih migranata kao “kršenje dostojanstva”, te optuživši potpredsjednika JD Vancea za pogrešnu upotrebu opskurnog teološkog pojma. Washington je reagovao očekivano bijesno, ali Sveta Stolica nije odstupila.

Bio je to potez tipičan za Franju: impulsivan, instinktivno zaštitnički nastrojen prema siromašnima i nemoćnima, i – na sreću – lišen teološkog žargona. Ali, bio je i ilustracija njegove spremnosti da odbaci diplomatske uljudnosti i zauzme podjeljenu, otvoreno iskazanu poziciju u vremenu sve većih podjela.

→ Poruke koje je papa Franjo poslao tokom posjete BiH: Mir, zajedništvo, oprost…

Prvi papa jezuit

Franjo, koji je preminuo na Uskrsni ponedjeljak u 88. godini, iza sebe ostavlja složeno nasljeđe. Izabran je 2013. godine s mandatom da reformiše Crkvu, nakon što je njegov prethodnik Benedikt XVI iznenada abdicirao usljed takozvanog skandala “Vatileaks”. Kao prvi papa iz Latinske Amerike i prvi jezuit na toj poziciji, bio je i prvi koji je uzeo ime Franjo – po Franji Asiškom, borcu za siromašne iz 13. stoljeća. No, napušta instituciju koja, iako se javno zalaže za obespravljene i marginalizovane, nije učinila dovoljno da se suoči s vlastitim propustima – od seksualnog zlostavljanja unutar svećenstva do zloupotreba vatikanskih finansija.

Jorge Mario Bergoglio rođen je 1936. u Buenos Airesu, kao dijete italijanskih migranata – oca Maria, radnika na željeznici, i majke Regine, domaćice. Navodno je bio bistar, nestašan i zaljubljenik u fudbal. Radio je povremeno kao izbacivač u noćnim klubovima i kao domar, prije nego što je studirao hemiju i radio kao laboratorijski tehničar u prehrambenoj industriji. Ozbiljan napad upale pluća doveo je do odstranjenja dijela jednog plućnog krila 1957. godine. Nedugo nakon toga pridružio se jezuitima, navodno inspirisan posjetom lokalnom svećeniku.

Bergoglio se u početku borio da pomiri svoj poziv s ovozemaljskim porivima, kasnije priznajući da je bio “zaslijepljen” jednom mladom ženom koju je upoznao tokom bogoslovije. Ipak, brzo je napredovao unutar argentinske Crkve, stekavši reputaciju velikodušnosti i nadimak “biskup favela”, jer je udvostručio broj svećenika u siromašnim četvrtima Buenos Airesa.

Ali već tada je bio polarizirajuća ličnost: tokom krvavog “prljavog rata” argentinske hunte protiv političkih protivnika 1970-ih, Bergoglio – tada vođa moćnog jezuitskog reda u Argentini – optužen je za saučesničku šutnju kada je vojska otela svećenike disidente koji su bili pod njegovim autoritetom. Drugi su, međutim, tvrdili da je pokušavao zaštititi svoje podređene.

→ Papa Franjo: Od dječaka iz Argentine koji je želio postati mesar do Vatikana

Život u Vječnom gradu

Franjo je prigrlio svoj sada već prepoznatljiv imidž skromnosti i jednostavnosti kada ga je papa Ivan Pavao II proglasio kardinalom 2001. godine, izgrađujući reputaciju čovjeka koji odbacuje svećenički luksuz, živi skromno i koristi javni prevoz. Nakon abdikacije Benedikta XVI, djelovao je kao oličenje reformističkih ideala unutar Crkve koja je očajnički tražila promjenu, postavši prvi papa van Europe još od sirijskog pape Grgura III iz osmog stoljeća.

Njegov pontifikat označio je raskid s distanciranim, akademskim stilom Benedikta. Pokrenuo je inicijativu da Crkva više liči na “poljsku bolnicu”, stavljajući u prvi plan siromašne i umanjujući značaj seksualnog opredjeljenja. “Ko sam ja da sudim“, rekao je poznato 2013. godine kada su ga novinari pitali može li gej osoba postati svećenik.

Ta poruka, izrečena s karakterističnom dozom smjelosti, označila je početak Franjine dugogodišnje misije da ostvari progresivne ambicije Drugog vatikanskog koncila – globalne konzultacije iz 1960-ih čiji je cilj bio približavanje Crkve liberalnim revolucijama tog vremena. Od samog početka, promovisao je poruke tolerancije, branio migrante i oštro kritikovao kapitalističku zaradu, pokušavajući istovremeno balansirati taj progresivni program s konzervativizmom sve većih katoličkih zajednica u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.

→ Što znači bijeli dim nad Vatikanom – i što slijedi nakon njega?

Uzdrmao višemilenijsku strukturu Crkve

U određenoj mjeri, Franjo je uspio da uzdrma višemilenijsku strukturu Crkve, otvarajući visoke vatikanske funkcije ženama i laicima.

No, većim dijelom, ti haotični pokušaji samo su iritirali konzervativce i razočarali liberale. Na primjer, zadržao je zabranu ženskog svećenstva, i bio prisiljen da razvodni ključnu deklaraciju o blagoslovima istospolnih zajednica pod pritiskom ogorčenih afričkih biskupa.

Franjo je izazivao podjele i na međunarodnoj sceni. Osvojio je simpatije sljedbenika u globalnom jugu, ali se suočio s kritikama sa Zapada zbog hitnih poziva na mir u Ukrajini, šutnje o kineskom ugnjetavanju vjerskih manjina, i oštre osude izraelske invazije na Gazu – što odražava složen svjetonazor oblikovan u ljevičarskoj Peronističkoj Argentini. Njegov stil vođenja također je bio nepredvidiv – znao je otkazivati planove nakon medijskih curenja i povlačiti data obećanja.

Sve to doprinijelo je razvoju sve radikalnijeg konzervativnog krila – naročito u SAD-u.

"Napadi" na papu Franju i njegova nedoslijednost

De facto vođa opozicije Franji bio je ultrakonzervativni kardinal Raymond Burke, poznat po nošenju teatralno kičastih biskupskih odora i tvrdnji da je Katolička crkva “previše feminzirana”, okrivljujući uvođenje sveštenica za nedostatak svećenika. Burke je godinama javno napadao Franju zbog njegove navodne progresivne agende, uključujući i bizarnu svađu oko navodnog snabdijevanja Mjanmara kondomima od strane Malteških vitezova. Burkeove kritike bile su neprekidne. Suprotstavio se papinim nastojanjima da se ukine zabrana pričesti za razvedene koji su ponovo u braku, te žestoko kritikovao njegov napad na misu na latinskom jeziku. Papa je reagovao tako što je tiho marginalizirao Burkea, na kraju mu oduzevši pravo na subvencionirani vatikanski stan.

Uistinu, Franjo nije bio povučena osoba – njegov ujakovski imidž prikrivao je vještinu da suparnike izigra kada to najmanje očekuju. A volio ih je i direktno vrijeđati – jednom prilikom je izjavio da su njegovi napuhani konzervativni kritičari mentalno nestabilni.

→ Šta slijedi u Vatikanu i kako Katolička crkva bira papu?

Njegovi konzervativni protivnici, s druge strane, koristili su Benedikta kao simbol vlastitih vrijednosti dok je još bio živ. Tvrdili su da je “tron Petra” prazan za vrijeme Franjine vladavine, a neki su ga čak nazivali “antikristom”.

Pomogla su im i Franjina vlastita nesnalaženja, uključujući neuspješne pokušaje da reformiše vatikanske finansije. Godine 2017. misteriozno je smijenjen glavni revizor, što je dovelo do promašene investicije u londonske nekretnine i do osude bivšeg kardinala Angela Becciua. Franjo se sastao s Becciuom nasamo dok je suđenje još trajalo, što je izazvalo sumnje u njegovu prosudbu.

Njegovo postupanje prema optužbama za seksualno zlostavljanje nad najbližim saradnicima izazvalo je slična pitanja. Papa je viđen kao neko ko štiti, pa čak i unapređuje bliske prijatelje optužene za ozbiljno seksualno nedolično ponašanje. To uključuje jezuitu i mozaik-umjetnika Marka Rupnika, čija su kičasta djela ponovo naručena od strane Vatikana čak i nakon što su se pojavile optužbe za silovanje.

Nedosljednost je možda bila glavna odlika njegovog pontifikata. Umjesto da reformiše Crkvu, Franjo je iza sebe ostavio haos – i teološku zbrku – za svog nasljednika.

Promijenjena slika svećeničke elite i masovna podrška vjernika

Dok konzervativci oštre noževe, ta bitka obećava da će biti žestoka.

S jedne strane, Franjo je tokom godina značajno promijenio sliku svećeničke elite, imenujući 110 od 138 kardinala koji će imati pravo da biraju njegovog nasljednika – mnoge od njih izvan Europe. Ali insajderi iz Rima upozoravaju da to nije garancija da će podržati njegovu viziju nakon njegove smrti; vatikanski savezi rijetko preživljavaju dolazak novog pape.

Ipak, većina drame oko njegovog pontifikata bila je ograničena na elite: do trenutka smrti, uživao je nivo podrške među 1,4 milijarde vjernika širom svijeta o kojem većina političara može samo sanjati, zaključuje se u tekstu političkog magazina Politico.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje