Zijo Ribić ukopao dvogodišnjeg brata i trogodišnju sestru

Vijesti 12. jul 201716:27 > 16:40
Anadolija

Na 25. godišnjicu ubistava civila iz Skočića kod Zvornika, danas je ispred mjesne džamije klanjana dženaza-namaz i obavljen ukop dvogodišnjeg Sabrije Ribića i njegove godinu dana starije sestre Ismete, koji su odvedeni iz kuće i u mjestu Malešić ubijeni s roditeljima, još pet sestara, te ostalim članovima bliže i dalje rodbine i komšijama.

Posmrtni ostaci Sabrije i Ismete ekshumirani su iz masovne grobnice Crni vrh, na području Zvornika. Jedini koji je preživio strijeljanje je Zijo Ribić, Sabrijin i Ismetin brat, koji je do sada ukopao majku Šefku, oca Ismeta, te sestre Zlatiju (13), Zijadu (7), Suvadu (5) i Almasu (4). Posmrtni ostaci sestre Zlate još uvijek nisu identificirani.

Nakon dženaze-namaza, koju je predvodio Sead ef. Seljubac, pomoćnik muftije tuzlanskog, ožalošćeni je brat u raku spustio male, dječije tabute. Muk i tišina zavladali su na mezarju kada je jedini preživjeli iz deseteročlane porodice počeo zgrtati zemlju preko tabuta.

U njegovom će sjećanju, priča Zijo, porodica, koje više nema, ostati na okupu, sretna i vesela.

“Moja sjećanja će ostati ona najljepša koja su bila tj. kada sam se igrao sa sestrama, kada se brat rodio, kada smo se sa rođacima i komšijama igrali i po snijegu i po suncu i kada smo išli u njivu da beremo i da sadimo. To će mi ostati. Pokušavam izbrisati ono ružno što se desilo, da ne mislim o tome”, navodi Zijo, te dodao da se dešava da mu se bez povoda u mislima pojave sjećanja na odvođenje iz kuće, strijeljanje, ranjavanje…

Selo Skočić bilo je mirno mjesto u kojem se stanovništvo bavilo uglavnom poljoprivredom ili građevinarstvom u Loznici, u susjednoj Srbiji. Život je, prisjeća se Mehmedalija Ribić, Zijin amidža, bio veoma lijep.

“Svako je imao svoju kuću, njive. Sijali smo, orali, radili. Imali smo krave, bikove. Sve smo imali”, sjeća se Mehmedalija.

No, 1992. godine krvavih pohoda po podrinjskim selima ni Skočić nije bio pošteđen.

Po prisilnom odvođenju civila iz Skočića u selo Malešić, počela su strijeljanja. Zijo, tada osmogodišnji dječak, od tada više nije vidio nikog iz svoje porodice, a i sam je bio teško ranjen. Monstruoznost zločinaca iz grupe Simini četnici išla je toliko daleko da su mu u glavu zaboli nož. Neko vrijeme, Zijo je bio bez svijesti, a kasnije su ga spasila dvojica vojnika koji su ga odveli u bolnicu.

Odrastao je u dječijim domovima i danas ističe da bi njegovi roditelji bili ponosni da mogu vidjeti da je postao pošten i vrijedan čovjek koji ih nikada ne bi osramotio.

Za zločine u Skočiću niko nije osuđen. Zijo je svjedočio u Beogradu protiv Sime Bogdanovića, koji je tokom suđenja umro, dok su preostali članovi njegove grupe oslobođeni krivice. Zijino svjedočenje sudije su ocijenile nerelevantnim, tvrdeći da se kao dijete od osam godina ne može sjećati detalja u vezi sa zločinima.

“Drugostepenom presudom oslobođeni su svake tačke. Međutim, skoro je bila moja žalba, a prošlo je već godinu dana i odložena je do oktobra, kada će biti ponovo zasjedanje u vezi sa žalbom. Gubim nadu u pravdu, jer vrlo malo se radi po tim pitanjima, pogotovo za romski narod”, smatra Zijo.

Dok su zločinci na slobodi, Zijo u rodnom Skočiću uči osam Fatiha i čeka telefonski poziv putem kojeg će biti obaviješten da mu je pronađena i sestra Zlata.

Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija
Anadolija