Zašto se bojimo vakcina, a ignorišemo stvarnu opasnost plastike i pesticida

„Ova selektivna panika nije samo kulturna posebnost – to je fascinantan uvid u psihologiju rizika, povjerenja i priča koje sebi pričamo o svojim tijelima i svojoj budućnosti. Kada je naša percepcija rizika iskrivljena, donosimo odluke koje mogu ugroziti ne samo naše vlastito zdravlje, već i dobrobit onih koje volimo. Dok gledamo u budućnost, razumijevanje ovog psihološkog fenomena važnije je nego ikad“, započinje klinička psihologinja Marianne Brandon u svom članku za Psychology Today.

Vakcine protiv mikroplastike

U srži ove zagonetke leži ogroman napor ljudskog mozga da obradi rizike u svijetu koji je daleko složeniji od onog za koji je evoluirao.

„Vakcine – posebno nove vrste mRNA – postale su gromobrani za strah od genetske manipulacije. Ideja da nešto 'strano' ulazi u naša tijela i mijenja našu DNK djeluje neposredno i duboko lično . Nasuprot tome, sporo, nevidljivo prodiranje mikroplastike u naš krvotok ili višedecenijsko nakupljanje ostataka pesticida rijetko izaziva istu visceralnu reakciju ili medijsku pažnju, iako su naučni dokazi koji povezuju ove supstance s oštećenjem DNK jaki i rastu", navodi Brandon.

Pravi rizici pesticida

Razmislite, na primjer, o onima koji rade s pesticidima, nastavlja Brandon.

"Istraživanja pokazuju da muškarci koji prskaju pesticide za život imaju znatno veću vjerovatnoću da imaju erektilnu disfunkciju i druge probleme s reproduktivnim zdravljem. Sumnjivi krivci? Hormonski poremećaji , lošiji kvalitet sperme i direktno oštećenje DNK . Pa ipak, ovo istraživanje rijetko dospijeva na naslovnice ili izaziva bijes. Većina nas ne razmišlja dvaput o pesticidima na našim usjevima ili hemikalijama na našim travnjacima, iako ta izloženost može imati duboke posljedice na intimnost, plodnost i DNK koju prenosimo budućim generacijama".

Psihologija straha od vakcinacije

Zašto ignorišemo ove dobro dokumentovane opasnosti dok se toliko intenzivno fokusiramo na vakcine? Jedan ključni psihološki faktor je „pristrasnost neposrednosti“, objašnjava psihologinja.

"Naši mozgovi su programirani da daju prioritet prijetnjama koje se čine neposrednim, hitnim i pod našom kontrolom. Vakcinacija je diskretan događaj: igla, trenutak, izbor. Lako je zamisliti uzrok i posljedicu - ako primim ovu vakcinu, nešto bi se moglo dogoditi mom DNK-u. Ali plastika i pesticidi su svuda i nigdje. Oni se tiho uvlače u naše živote kroz boce za vodu, ambalažu za hranu i sam zrak koji udišemo. Njihovi efekti su statistički, a ne opipljivi".

Istraživači su otkrili da ljudi sistematski precjenjuju rizike vidljivih, akutnih prijetnji (poput injekcija) i podcjenjuju hronične, difuzne opasnosti. Ovo pomaže objasniti zašto bi neko mogao odbiti vakcinu iz genetskog straha, a zatim piti iz boce bez razmišljanja.

I tu su i druge sile u igri

Međutim, neposrednost nije jedina sila koja djeluje. Psihologija kontrole je podjednako moćna.

Vakcine predstavljaju jasan, binarni izbor: prihvatiti ili ostaviti. Taj izbor djeluje osnažujuće, čak i buntovno, posebno u kulturi koja cijeni autonomiju. Ali plastika i pesticidi su utkani u tkivo modernog života. Njihovo izbjegavanje zahtijeva stalnu budnost i često osjećaj uzaludnosti. Teško je zamisliti svijet bez plastike, a većina nas se pomirila s njenom sveprisutnošću. Taj osjećaj bespomoćnosti prigušuje naš emocionalni odgovor, čak i dok se gomilaju dokazi da ove supstance mogu promijeniti naše gene i gene budućih generacija.

Pored ovih kognitivnih osobenosti, tu je i zavodljiva privlačnost zavjereničkog razmišljanja.

"Vakcine, posebno kada ih propisuju ili promoviraju vlasti, postaju plodno tlo za narative o skrivenim agendama i zlokobnim zavjerama. Velike farmaceutske kompanije i vladine agencije su laki zlikovci. Plastika i pesticidi, iako ih proizvode podjednako moćne korporacije, nemaju isti narativni utjecaj. Njihova šteta je difuzna, a njihovi počinitelji su bezlični", pojašnjava Brandon, prenosi Govorise.

Jedna studija je otkrila da se ljudi koji ne vjeruju institucijama mnogo češće fokusiraju na rizike vakcina nego na toksine iz okoliša, čak i kada im se predstave jednaki naučni dokazi. Zavjere nude osjećaj reda i djelovanja u haotičnom svijetu. One nam omogućavaju da usmjerimo svoje brige na jednog, opipljivog neprijatelja.

Skepticizam kao znak pripadnosti

Društveni identitet također igra ulogu. Skepticizam prema vakcinama postao je znak pripadnosti za određene grupe, zajedno s ritualima (poput pronalaženja obrazaca za odustajanje), zajedničkim jezikom i osjećajem sukoba u zajednici. Međutim, ekološki aktivizam je često fragmentiran i nedostaje mu ista plemenska kohezija.

Nedavna studija je otkrila da su ljudi tri puta skloniji prihvatanju uvjerenja koja jačaju njihov grupni identitet, čak i kada ta uvjerenja proturječe naučnom konsenzusu. Ovo pomaže objasniti zašto se antivakcinacijski sentimenti mogu širiti poput požara na društvenim mrežama, dok zabrinutost zbog plastike i pesticida ostaje spora.

Pogled u budućnost

Preispitivanje našeg pristupa skrivenim rizicima. Šta ovo znači za budućnost intimnosti i zdravlja?

"DNK koju prenosimo budućim generacijama oblikovana je ne samo našim genima, već i hemikalijama koje unosimo u svoje živote. Intenzivan fokus na rizike vakcinacije, uz ignorisanje mnogo većih prijetnji koje predstavljaju toksini iz okoliša , ističe duboku nepovezanost između onoga što zapravo ugrožava naše zdravlje i onoga čega se najviše bojimo - vođeno emocijama, društvenim utjecajem i pričama koje sami sebi pričamo o sigurnosti i kontroli", zaključuje klinička psihologinja Marianne Brandon.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad