"Rana jesen u Srebrenici je uvijek lijepa. Vraća mi godine mladosti,nedozvano vrijeme i ljude kojih više nema na njenim ulicama i sokacima. Niz moje vene teku bistre vode i nose me snovima koji se više nikad neće vratiti. Na đerdane davno minule mladosti nižu se uspomene“, rečenice su iz dvanaeste po redu, knjige pod naslovom "Hiljade bijelih nišan

“Rana jesen u Srebrenici je uvijek lijepa. Vraća mi godine mladosti,nedozvano vrijeme i ljude kojih više nema na njenim ulicama i sokacima. Niz moje vene teku bistre vode i nose me snovima koji se više nikad neće vratiti. Na đerdane davno minule mladosti nižu se uspomene“, rečenice su iz dvanaeste po redu, knjige pod naslovom “Hiljade bijelih nišana”, autora Mirsada Mustafića. Knjiga ima promociju u Srebrenici 08 jula uveče.

Mirsad Mustafić najplodniji srebrenički pisac, koji poslednjih godina pred svaki 11. juli promoviše novi roman, inspirisan srebreničkim genocidom i tragičnim sudbinama njegovih sugrađana. Pričao nam je o tome kako je i kad počeo pisati knjige:

“Baveći se novinarstvom razmišljao sam da konačno ono što se godinama taložilo u meni pretočim u knjigu. Jedan od onih koji su bili inicijatori i koji su me podstrekavali na to bio je prof. Zejćir Hasić, porijeklom iz Brčkog. Jedna divna osoba, divan čovjek i po meni, usudit ću se reći i najveći dječiji pisac u Bosni i Hercegovini, koji mi je rekao otprilike ovako: ‘Mustafiću sve je ovo dobro što si pisao. Novinar živi dan, dva ili mjesec najviše ali vrijeme je da se i literarno odnosno književno nadgradiš, mislim da si sazrijo za pisanje knjiga’. Tako sam ja sa knjigom ‘Sjećanje na Srebrenicu’, krenuo 2003. što je po meni, sad gledano iz ove vizure, malo i pokasno ali eto neko kaže nikad nije kasno, To moje prvo djelo su zapravo remiscijencije na predratnu ambijentalnost u samom gradu, dolasku te ratne psihoze, prvih incidenata i tome slično U drugom dijelu sam sabrao neke tekstove koji su bili ranije objavljivani u raznim novinama i koji su se odnosli na moj rodni grad. Tako je krenuo moj literani put“.

Kako sam voli reći, Mirsad Mustafić je “prvo ozbiljnije književno djelo” izdao 2006, bila je to zbirka priča “Krvava šamija”, za koju on kaže:

“Moram priznati kada sam pričao tu priču da sam se i sam ježio. To je jedna veoma potresna, istinita priča o djetetu što ostaje bez majke, koju raznosi granata i o njenoj daljoj sudbini, odlasku u Norvešku itd”.

Nakon toga Mirsad je do danas pisao po jedan roman godišnje. Treća knjiga bila je “Rastanak u Potočarima”, zatim “Daleko je sine Srebrenica”, pa onda “Samrtni zvuci Srebrenog grada”, 2010 “Bilo jednom na Crnom Guberu”, 2011 “Drina ne vjeruje suzama”, 2012 “Poslednji vapaj enklave”, 2013 roman “Ranjeni bejturani”,onda slijedi roman “Mejremina kletva” 2014, prošle godine roman “Meliha” i evo ove godine “Hiljade bijelih nišana”, čija promocija u Srebrenici je 8 jula u 19 sati uveče u Domu kulture..

Svoje pisanje Mirsad Mustafić smatra obavezom prema rodnoj Srebrenici:

“Ja to smatram na neki način mojim dugom rodnom gradu jer to nisu samo romani i priče o ratu, nego i poratnim sudbinama ali jednako tako i o ljudima koji su bili živi simboli ove čaršije, ovog grada kojih danas nema među živima, neki su ubijeni, neki su umrli. Htijeo sam da sačuvam uspomenu na te ljude ali i na sve one vrijednosti koje su nas spajale”.

Iako danas ne živi u Srebrenici svaki vikend ili slobodan trenutak provodi ovdje:

“Današnja obdanica Srebrenice se potpuno izmijenila. Ja nisam nikad prestajao voljeti svoj grad, misliti o njemu. Sve što sanjam što mi se dešavalo i dešava uvijek je na ulicama moga grada, bez obzira na to što sam ovdje u Tuzli već dvadeset i koju godinu. Ja se u svoj Srebrengrad, kako ga ja volim pjesnički nazvati, vraćam kad god mogu, vikendom, o praznicima, za godišnjeg odmora i upravo je taj grad najveća inspiracija za sve ono čemu smo stremili, za sve o čemu smo maštali i sanjali i ja nikako ne mogu zaboraviti godine koje su nam ubili psi rata“.

Pitamo ga kako gleda na današnje odnose u Srebrenici, jeli po njemu moguć suživot?

Mirsad Mustafić: “Ja vjerujem i posve sam ubjeđen da je suživot u Srebrenici moguć. To se može vidjeti i na mnogim primjerima. Oni ljudi koji su ljudovali, družili se i mladovali u našem Srebrengradu i danas će pružiti jedan drugom ruku i danas će sjesti, popiti kafu, razgovarati o svemu a oni koji mrze neka mrze u sebi, sretan im put. Ja mrziti ne znam, ja volim svoj grad, volim sve one ljude koji nisu ostrašćeni.

Na jednom mjestu sam napisao, a kao poruka onim koji se pravdaju da iz ovih ili onih razloga ne žele doći jer je to “pust pust”. Naravno nema više onoliko naroda koliko je bilo ali to nikako ne znači da, pogotovo oni što žive u Federaciji, ne dođu bar vikendom. Tako bi izmijenili sliku grada i bar evocirali uspomene na neko vrijeme. Ovi što žive u dijaspori, oni bar dođu za godišnji odmor, pa obiđu svoje kuće i svoja imanja. Ja koristim svaku priliku da dođem kad god mogu, bez obzira, na to što sam se vratio, vratio svoj posjed, kuću a da nikad nisam dobio nikakvu donaciju. Kuću sam onako, sam lično, što sam mogao osposobio, da imam gdje doći. No ovo nije tema za lamentiranje za takav razgovor. Ja se opet vraćam knjizi i onom što nas veže a to je uspomena na jedno minulo vrijeme koje ja barem u knjigama želim da vratim“.

Mirsade ti to dobro činiš, tvoje knjige su izuzetno čitane i zanimljive, pogotovo Srebrenčanima koji u njima pronalaze mnoge poznate likove, mada su im često imena izmjenjena iz raznoraznih raloga. Kaži nam odakle crpiš energiju i toliku snagu da sve to pretočiš u pisanu riječ?

Mirsad Mustafić: “I ja se počesto pitam, zbilja odakle mi inspiracija. Nije rijetko kad sjednem za laptop ili kompjuter i ugledam samo praznu stranicu i zapitam se šta ću ja pisati, kuda da krenem. Onda odnegud dođu, sinu ideje. Dok pišem otvaraju se motivi. Za Srebrenicu neki kažu da je to mrtav grad ali ja upravo volim tu mrtvaju bez obzira što je to nekim kao pustinja. Uvijek se nađe neko od prijatelja, poznanika, drugova iz školskih dana, da se sjetimo mladovanja, da se popriča, popije kafa, da se jednostavno podsjetimo na sve ono što nas je spajalo i što je taj život činilo lijepim i jedinstvenim“.

Mirsad Mustafić je profesor jezika i književnosti, novinar i nadasve književnik. On je najplodniji pisac kojeg je Srebrenica ikad imala, napisao je 12 knjiga o Srebrenici i još piše. Rođen je u Srebrenici gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Sarajevu završio Filozofski fakultet studij za jugoslovenske, južnoslovenske jezike i književnost. Prije rata bio je saradnik Radio Srebrenice, dopisnik Večernjeg lista iz Zagreba i Večernjih novosti iz Beograda. U osvit rata izbjegao u Tuzlu gdje i danas “privremeno” živi.

N1 pratite putem aplikacija za Android | iPhone/iPad i društvenih mreža Twitter | Facebook.