Bitni koraci i postupci koje trebaju učiniti sve žene koje trpe nasilje - savjeti advokatice Bijedić

Mjera zabrane - samo pravna, ne i fizička zaštita

Kada sud izrekne zabranu prilaska osobi koja je već prijetila ili bila nasilna šta ta mjera stvarno znači u praksi i da li ona aktivno štiti ženu ili se u suštini svodi na njenu ličnu procjenu opasnosti i pravovremenu reakciju, pitali smo.

"Ta vrsta zabrane približavanja na prvi pogled djeluje kao dobra mjera, ali u praksi predstavlja samo pravnu, a ne i fizičku zaštitu žene. Riječ je o rješenju kojim se nasilnoj osobi zabranjuje da na određenim mjestima i na određenoj udaljenosti prilazi žrtvi nasilja, i to je u suštini sve. Žena nema nikakvu dodatnu zaštitu osim one koja postoji na papiru", kazala je Bijedić.

"Nadzor pada na žrtvu"

Ističe da najveći problem nastaje u trenutku kada sud donese takvo rješenje i ono bude dostavljeno nadležnoj policijskoj upravi.

"Policija tada imenuje službenu osobu zaduženu za provođenje mjere, ali u praksi odgovornost za nadzor pada na žrtvu. Žrtva nasilja je ta koja mora obavještavati policiju da li se nasilnik pridržava izrečene mjere. Isto se očekuje i od članova porodice, pa čak i građana koji eventualno imaju saznanja o kretanju nasilnika u blizini kuće, posla, škole ili mjesta gdje boravi dijete. Drugim riječima, ne postoji sistemska kontrola nad nasilnikom. Umjesto toga, od žrtve se očekuje da prati situaciju, prikuplja informacije i dostavlja ih nadležnim institucijama, što dodatno opterećuje osobu koja je već izložena nasilju", pojasnila je.

Ko je sve dužan da prijavi nasilje - nije samo žrtva

U Federaciji Bosne i Hercegovine govorilo se o drugačijoj primjeni zakona u smislu kontrole potencijalnog nasilnika, narukvicama, nanognicama i sličnim spravama za praćenje. No, to još nije implementirano.

"Smatram, moje lično mišljenje, da nam fali upravo taj elektronski nadzor nasilnika koji određene evropske države već imaju primijenjen. Dakle, nose se određene elektronske narukvice i na taj način se prati kretanje nasilnika, a ne oslanja se na žrtvu nasilja da ona izvještava o kretanju nasilne osobe. Prema tome, smatram da je to jedna od stvari kojima bi se trebala dopuniti postojeća zakonska rješenja, ali ja ne vidim toliko problem u zakonu i u podzakonskim aktima kao što je Pravilnik o načinu provođenja ovih mjera, kao što je Zakon o zaštiti nasilja u porodici, Krivični zakon, Porodični zakon. Koliko vidim, problem je u primjeni tog zakona i mislim da je to ključni problem što sistem u svojoj cjelokupnosti ne funkcioniše i što sistem nije usklađen. Kada kažem sistem, ne mislim samo na policijske organe, odnosno policijsku upravu, ne mislim samo na tužilaštvo, ne mislim samo na sud. Tu posebno mislim i na organe starateljstva, Centar za socijalni rad, mislim na škole, mislim na obrazovne ustanove generalno, mislim na medicinske ustanove. Dakle, sve su to objekti koji su premaZakonu o zabrani nasilja u porodici dužni da prijavljuju nasilje", naglasila je.

Šta žena treba/može uraditi?

Bijedić je navela i korake šta žrtva treba uraditi kako bi došla do zaštite.

"Prije nego što dođe do neke eskalacije koja podrazumijeva podnošenje prijave, ženama u Federaciji je otvorena SOS linija broj 1265 kojom se prijavljuje nasilje u porodici. Dakle, to je prvi korak. Drugi korak je podnošenje prijave. Prijava se podnosi nadležnoj policijskoj upravi, odnosno nadležnoj policijskoj stanici na kojoj žrtva nasilja ima prijavljeno prebivalište, odnosno boravište. Ono što je važno da istaknem jeste da se prilikom uzimanja izjave od žrtve nasilja, dakle koja se uzima odmah po trenutku dolaska osobe u policijsku stanicu, osoba koja prijavljuje nasilje ima pravo da izabere osobu od povjerenja koja će da je prati tokom čitavog postupka prijave nasilja koje se nad njom desilo. Zašto je ovo važno? Zato što prilikom davanja izjave u policijskoj stanici osoba sama bude sa policijskim službenicima i daje izjavu, dakle sama, bez prisustva i advokata, člana porodice i slično. Po zakonu ima pravo da izabere osobu od povjerenja koja će da bude s njom i ta osoba može da bude bilo koja punoljetna osoba, naravno ne samo počinilac nasilja", kazala je Bijedić.

Nemamo procjenu rizika, svaka prijava se zasebno razmatra

Advokatica smatra da bi u nekim slučajevima mjere morale biti itekako strožije te navela kako nemamo statistiku visokorizičnih i niskorizičnih slučajeva.

"Nemamo procjenu rizika, nemamo način na koji se vrši ta procjena rizika. Uostalom, šta znači procjena rizika? Svakoj žrtvi nasilja ono što se njoj dešava najteže je što joj se može desiti. Važno je pristupiti kao da je svaki slučaj na početku visokorizičan. Pristupa se kao da je visokorizičan, a onda se kroz dalju razradu i aktivnosti, kako na terenu tako i kroz razgovore, taj status pomjera. Ili ostaje u visokorizičnoj skupini ili ide u niskorizičnu, ali se na početku treba tretirati kao visokorizičan. To je ono što je važno. Posebno kod nas situacija je takva da smo nerijetko čuli u medijima kada se desi ubistvo da je počinilac bio prijavljen više puta", navela je.

Naglašava kako nemamo evidenciju da kada jedna osoba u tri mjeseca dva puta nekoga prijavi, da treći put to negdje bude evidentirano kao obrazac, da neko reaguje na osnovu ponavljanja.

"Svaka prijava se tretira zasebno. Tako se dolazi u situaciju da jednu osobu prijavite 15 puta, a da te prijave nisu povezane i da se svaka posmatra odvojeno. Na osnovu broja prijava i onoga što je počinjeno prema žrtvi nasilja ne postoji kategorizacija da li je riječ o visokorizičnom ili niskorizičnom slučaju. To je zastrašujuće", istakla je.

Muškarac koji je ima mjeru zabrane prilaska i službeni pištolj: "Olakotno se pristupa"

Posljednji slučaj femicida u Sarajevu posebno je šokirao jer je riječ o osobi koja je imala službeni pištolj i koja je imala samo mjeru zabrane prilaska.

"Vi ste odredili mjeru zabrane prilaska osobi koja inače sa sobom najnormalnije ima oružje po službenoj dužnosti. Dakle, to s jedne strane nije bio ni alarm za poslodavca, evidentno, a s druge strane nije za koga ni u pravnom sistemu. Zato što se takve situacije shvataju olakotno. Mi nemamo sistem kontrole nošenja oružja takav kakav bi trebalo da imamo. Dosta ljudi nelegalno posjeduje oružje, dosta ljudi legalno posjeduje oružje, ali se i dalje ne vrši kontrola ko posjeduje oružje i u kakvim situacijama ljudi ne treba da nose oružje. Dakle, evo, u konkretnom slučaju, mjera koja je postojala nije nikome bila alarm da ode kod poslodavca, da pita da li ta osoba nosi službeni pištolj, kada nosi taj službeni pištolj. Nerijetko smo svjedoci da osobe koje nose službeno oružje da ga nose i mimo radnog vremena. Dakle, i ovo je bio još jedan propust sistema - olakotno se pristupa. Uopšte ne možemo kao društvo da se opametimo da je svaki slučaj visokorizičan dok se ne procijeni da je niskorizičan, a ne obratno", kazala je.

Gdje je granica samoodbrane u ovakvim situacijama?

"Samoodbrana je, dakle, svaka radnja koju osoba poduzima kako bi od sebe odbila postojeći napad ili napad koji neposredno treba da se desi. Ono što je važno kod samoodbrane, kao instituta takvog kakvog jeste, jeste da sila kojom se odbija napad treba da bude proporcionalna. Na primjer, sad banaliziram, ako neko povisuje ton na vas, ne možete koristiti hladno oružje da odbijete tu vrstu napada od sebe. Ne može se globalizirati samoodbrana i ne može se izjednačavati svaki slučaj samoodbrane da se tretira kao jednak, nego mora se provesti određeni postupak u kojem će se utvrditi da li je žrtva nasilja u trenutku kada odbija napad od sebe, da li je koristila proporcionalnu silu. To je malo teško za procijeniti, šta znači proporcionalno korištenje sile. Prema muškarcu koji je visok 1,85 m i ima 110 kg, da li je proporcionalno, koji ne koristi nikakvu vrstu oružja, šta je proporcionalno ženi koja je visoka 1,65 m i ima 55 kg, šta je proporcionalno. Dakle, to se u svakom posebnom slučaju treba procjenjivati", kazala je Bijedić.

Dokumentovanje prijetnji: "Svi smo svjedoci i svi se tebamo miješati"

Koliko je važno da žena dokumentuje sve moguće prijetnje?

Advokati ističe kako je najvažniji korak koji žena treba da uradi, jeste da sve dokumentuje.

"Zato što se nerijetko zna desiti da žena prijavi, na primjer, uhođenje, da se obrati nadležnoj policijskoj upravi i uhođenje je jedan vid nasilja. Međutim, nema ništa dokumentovano, nema svjedoka, nema slika, nema videozapisa da auto koji odgovara autu nasilnika i slične stvari. Dakle, nema nikakav video, nema audio zapis, da sud odbije donošenje takve mjere jer kaže: 'To je riječ žrtve nasilja protiv nasilnika. ' Dakle, nema nikakvih dokaza. Zato je uvijek važno da žrtva nasilja ima sačuvane poruke, da ima sačuvane videozapise, da stalno pravi videozapise, da dokumentuje, dakle, sve situacije koje joj ugrožavaju sigurnost, i jako je važno da uvijek ima nekog svjedoka koji će posvjedočiti o toj situaciji. Ono što je važno tu naglasiti jeste da svjedoci mogu da budu i da bi trebali da budu obični građani koji prisustvuju bilo kakvom vidu nasilja, dakle, koji se zateknu na licu mjesta, porodica, susjedi, poslodavac, kolege sa radnog mjesta. Dakle, to su sve lica koja mogu da posvjedoče i koja bi trebali aktivno da se uključe u zaštitu žena kao žrtava nasilja, a ne da budu samo pasivni posmatrači. Obzirom da je bosanskohercegovačko društvo jako tolerantno prema svim oblicima nasilja i devijantnog ponašanja, za sebe uvijek smatramo da nismo dio sistema, ako se nama lično ne dešava, da mi nismo dio sistema i da mi ne treba da se miješamo. A ustvari, jako je važno kada su ovakve situacije u pitanju da se kompletno društvo miješa", savjetuje.

"Razmislite o sigurnoj kući"

Na kraju je dala još nekoliko savjeta ženama koje trpe bilo koji oblik nasilja.

"Jako je teško reći ženama “nemojte se bojati, prijavite”, zato što niko od nas ne zna šta ta žena zapravo prolazi, da li to traje mjesec dana ili pet godina. Vrlo je opasno govoriti “ne boj se, prijavi”, jer ta osoba nikad ne zna šta je može sutra dočekati zbog te prijave. Ono što je važno jeste da, ako već dođe do prijave, ako osoba koja je žrtva nasilja prijavi počinioca, važno je da sasluša policijskog službenika kada joj da upute za smještanje u sigurnu kuću. Važno je da na prvu ne odbija, nego da dobro razmisli koje benefite to može donijeti za nju, pogotovo ako ima maloljetnu djecu. Imamo sigurne kuće, dobro opremljene, i važno je ne odbijati odmah tu mogućnost, nego razmisliti o tome", kazla je Bijedić.

"Nasilje nije privatna stvar"

Posebno je važno, istakla je, da ne šutite o nasilju.

"Nasilje u porodici nije privatna stvar, to je problem čitavog društva. Bitno je da se zna da je određena osoba žrtva nasilja kako bi njena okolina bila spremna da reaguje. Ukoliko osoba prijavi nasilje, a institucije ne reaguju, uvijek postoji mogućnost da se prijavi njihovo nereagovanje. Postoji institucija Ombudsmana za ljudska prava, moguće je prijaviti organ starateljstva, kao i postupanje policijskog službenika ako nije adekvatno reagovao ili nije uzeo izjavu. Ukoliko smatrate da tužilac ne postupa kako treba, imate pravo obratiti se glavnoj tužiteljici kantonalnog tužilaštva. Na kraju, uvijek postoji mogućnost da se obratite advokatu ili Centru za pružanje besplatne pravne pomoći, gdje žene bez novčane naknade mogu dobiti upute o daljim koracima koje trebaju poduzeti", poručila je Bijedić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad