Matthew Field, ambasador Ujedinjenog Kraljevstva u Bosni i Hercegovini u svojem blogu pisao je o Engleskinji Adeline Pauline Irby ili u narodu poznatija kao Miss Irby koja je svojim djelovanjem u Sarajevu ostavila neizbrisiv trag.

U nastavku vam u cijelosti prenosimo blog ambasadora Fielda:

Odgojiteljica. Spisateljica. Sufražetkinja. Počeću priznanjem da mi nije bilo poznato ime Adeline Paulina Irby prije imenovanja na ovu poziciju. Ustvari, kad sam u ruke uzeo sjajno prvo izdanje “Žene BiH”, iznenadilo me je da je jedna od tih žena BiH, čiju je ilustraciju divno uradila Ajna Zlatar, ustvari Britanka koja je živjela u devetnaestom vijeku. Onda sam saznao o ulicama koje su po njoj nazvane, u Sarajevu i Beogradu, o njoj posvećenom vitražu u Sabornoj crkvi Presvete Bogorodice u Sarajevu, dobijenom ordenu Svetog Save i o komemoracijama koje se održavaju na njenom grobu i diljem regiona. Ko je bila izvanredna Miss Irby? I šta bi radila da je danas živa, tokom humanitarne krize koja se razvija diljem Evrope.

Priču znaju mnogi, ali vrijedi je ponoviti.

1858. godine, Miss Irby je putovala kroz gradove sa toplicama u središnjoj Evropi, kada su ona i njena saputnica uhapšene na Karpatima zbog njihovih “panslavističkih tendencija” i sumnje na špijunažu. Uskoro su puštene, i volim misliti da je ovaj događaj ustvari produbio njihovo snažno interesovanje za region dalje južno, i da su otputovale u dio koji je sada Albanija i Srbija, kako bi se i same uvjerile u situaciju za “južne slavene”.

Ono šta je Miss Irby vidjela tamo je duboko potreslo, posebno represivni uslovi života za srpske žene i djevojčice, budeći u njoj predanost koja je trajala do kraja života. Savremenica i prijateljica Florence Nightingale, Miss Irby je sa njom koordinirala uspješno podizanje svijesti i prikupljanje fondova preko britanskih novina. Sa tim resursima bila je u prilici da otvori školu u Sarajevu, koja se brinula za nedovoljno zastupljenu i često zaboravljenu djecu, a kasnije je otvorila škole i u Dalmaciji i Slavoniji, kao i drugim mjestima u regionu, time dotičući hiljade djece. Ovaj napor je bio poduprt pomoći u hrani i drugom vrstom podrške za izbjeglice. Knjige koje su Miss Irby i njena saputnica napisale imale su za cilj da se suprostave i preokrenu uvriježenu predrasudu u Ujedinjenom Kraljevstvu o regionu i ljudima koji tu žive. Miss Irby je ostala posvećena trajnoj vrijednosti učenja, posebno za djevojčice, i zaviještala je da sav njen novac, nakon njene smrti, 1911. godine, bude iskorišten za tu svrhu.

Ovaj jednostavni portret je sam po sebi impresivan, ali ne uspijeva ni približno opisati ogromne izazove i otpor sa kojim se Miss Irby sigurno susrela. Obrazovanje djevojčica, čak i iz imućnijih porodica, a da ne govorim iz siromašnih, koje su kasnije postale njeni đaci, nailazilo je na žestoki otpor. S vremena na vrijeme, vjerski lideri sa svih strana su osuđivali nju i njene škole. Njena suosjećajnost je prevazilazila sve podjele po vjeri, etničkoj pripadnosti i statusu. Njen rad je brisao granice između obrazovanja i humanitarnog rada jer je odbijala da stoji po strani suočena sa nepravdom, uključujući i tokom 1870-tih, kada su hiljade ljudi bili raseljeni – pa je zato uspostavila sirotišta i skloništa. Škole i pomoć u hrani su ostali njeni najveći prioriteti.

Miss Irby nije bila usamljena u svojim naporima, niti u svojoj predanosti obrazovanju djevojčica. Staka Skenderova je bila još jedna pionirka u polju obrazovanja, aktivistkinja i spisateljica, zapamćena zbog otvaranja prve ženske škole u Sarajevu. Bliska saradnica Miss Irby, Staka Skenderova ostaje još jedna neponovljiva ličnost koja je također, itekako zasluženo, uvrštena u “Žene BiH”, a koja je prkosila očekivanjima društva i pravila stvarnu razliku u životima niza generacija mladih žena i djevojčica.

Magnituda zahvalnosti Miss Irby, koja je po svojoj želji sahranjena u Sarajevu, mjeri se u broju od 15 000 onih koji su došli na njen sprovod 1911. godine. Njena ostavština se prenosila kroz istoriju cijelog ovog regiona, i zato ulice u Sarajevu i Beogradu nose njeno ime. Ona je pomogla u shvatanju važnosti potrebe da se djevojčice obrazuju, ali taj rad se nastavlja i danas, diljem svijeta, kako bi se osiguralo da svako društvo ima dobrobit od dugoročnog doprinosa koji daju svi njegovi mladi ljudi.

Danas svjedočimo kolonama porodica koje bježe od groznog sukoba u Ukrajini. Prisjećajući se njene priče i priča onih oko nje, ne mogu ne biti, još jednom, zadivljen učinkom koji su postigle – dobar podsjetnik da pročitam neku od mnogih knjiga koje se bave njenim izvanrednim životom. Još važnije, njena priča je dobar podsjetnik koliku razliku pojedinac može napraviti u nehumanim vremenima za naše bližnje, za ljude.