Zija Dizdarević: Između nade i izborne more

Kolumne 18. jan 201810:53 > 11:07
N1

Stanje države Bosne i Hercegovine u izbornoj godini doima se gotovo kao beznadežno. Ključne institucije vlasti su bez stvarne i odgovorne koalicione potpore. Još jedan mandat okončava na štetu države i društva.

Za sramotan učinak pripadnici vladajuće klase su novčano nagrađeni, kao da su (u)radili optimalno dobro. Ono malo važnog što je učinjeno zbilo se zahvaljujući vanjskom pritisku. Nema ko sve nije u poziciji i opoziciji naškodio funkcionisanju vlasti i slici bh. države u međunarodnoj vizuri. Sve su se političke opcije – uz nešto časnih izuzetaka a bez većeg učinka – bavile sitnosopstveničkim strančarenjem, bez dodira sa stvarnim životom i bez osjećaja za najživotnije probleme ogromne većine stanovništa. 

Istraživanje Inicijative za bolju i humaniju inkluziju, od prošle godine, došlo je do podatka da oko 900.000 ljudi (svaki četvrti stanovnik) živi u siromaštvu.

Oni troše po 238, 11 KM mjesečno i iz godine u godinu taj iznos je manji. Taj podatak govori ne samo o mandatu vlasti na isteku već o efektima ideologija i politika koje dominiraju u BiH više od četvrt stoljeća. Istina, užasavajući su učinci agresije i troipogodišnjeg rata, ali u miru smo već 23. godinu.

Iz dana u dan mladi ljudi, ali i stariji, pa i čitave porodice napuštaju BiH u potrazi za poslom. Prema podacima Svjetske banke BiH je među vodećim zemljama (140-ta od 144 anketirane države), kada je riječ o odlivu visokoobrazovanih ljudi.

U proteklom desetljeću je čak 23,9 odsto takvih kadrova napustilo zemlju, a ljekara 11,1 odsto.

Vlastodršsci dnevno ismijavaju pravnu državu. Pravosudni aparat štiti – što svjesno što zbog neukosti – krimogene izdanke vlasti ne stajući u odbranu njihovih žrtava – čestititih građana. Policajci, tužioci i sudije koji rade po profesionalnim i etičkim kriterijima su zatomljeni političkim pritiscima i korupcijom u njihovim sredinama.

Zemlja je okovana teškim političkim smogom punim kancerogenih ideoloških čestica. Društvena atmosfera je nanovo zatrovana poticanjem etničke i vjerske nesnošljivosti, kao dokazano uspješnim načinom da se očuva vlast nacionalističkih nazovi elita. U tom dogovornom konfliktu metastazira korupcionaštvo svih vrsta (političkog, klijentelističkog, nepotističkog, budžetskog, tenderskog, medijskog…).

U igri je, čak, militarizacija političkog kolopleta. Izjava državnog ministra sigurnosti Dragana Mektića o «Srbskoj časti» – kao paravnoj jedinici s čijim pripadnicima se slikao i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, a dobro su došli i u Narodnu Skupštinu RS-a – unijela je novu dimenziju u izborno nadmetanje. Te nabildane, istetovirane ljudeskare sa dosjeima iz crnih hronika, prekodrinski su uvezane i vježbane, pod okriljem su NVO boraca-veterana i, tvrdi se, sa ruskim zaleđem. Defile, uniforme i oprema policijskih jedinica RS-a 9. januara u Banjoj Luci više je ličio na paradu vojnih formacija i demonstraciju sile, nego na prigodnu smotru. Nešto ranije iz RS-a su stizale tvrdnje da SDA uvježbava ilegalnu vojnu formaciju od desetak hiljada ljudi pod komanadom čelnika te stranke i člana Predsjedništa BiH Bakira Izetbegovića, što službeno nije dokazano.

A Zelene beretke su pojačale – tvrdeći o podršci 100.000 vojnika Izetbegoviću, što je sasma neskladno kapacitetu te udruge. Nezvanično, a nedemantovano, HDZ Dragana Čovića je aktivirao paravojne postrojbe kada su protesti u Sarajevu i drugdje zaprijetili vlastima, a može računati i na prekograničnu saradnju. Nužno je demilitarizirati političku scenu i izborni proces sigurnosnim i drugim mjerama.

Tako dolazimo do regionalno-susjedske i međunarodne konstelacije bh. opštih izbora. Sprega destruktivnog unutarnjeg i vanjskog pritiska na bh. političare, javnost i glasače najjasnija je kroz partnerstvo Čovića i Dodika. Njih dvojicu i stranke koje vode spajaju separatističke želje po liniji velikosrpskog i velehrvatskog teritorijalnog okupljanja. Zajedničko im je i to što udruženo žele amortizovati bošnjačku glasačku većinu, koristeći se, uz ostalo, satanizacijom Bošnjaka muslimana, uz podršku kleronacionalista u Srbiji i Hrvatskoj. Čoviću ne smeta što je Hrvata sve manje u RS-u, što su brojčano na razini statističke greške i diskriminisani po nizu osnova. A Dodiku ne smeta što Srbi u nekim kantonima gdje je na vlasti HDZ nisu priznati kao konstitutivni narod.

Čović i Dodik čine sve da ponovo njihove stranke budu na vlasti i na nivou države. Ne bi im smetalo da tamo nanovo čine u koaliciju s SDA (to je horor scenario), pa ni sa SBB-om. Sraz te dvije do skora koalirajuće stranke ne gubi na intenzitetu, posebice na liniji sukoba lidera Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića. SDA je u fazi samourušavanja, a Radončiću će porasti apetiti ako izađe kao pobjednik iz (još jednog traljavog) sudskog procesa.

U ovom trenutku čvorna tačka oktobarskih izjašnjavanja jeste pitanje izmjene izborne legislative s HDZ-om u središtu tog problema. Vrh vlasti u Zagrebu, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović i premijer Andrej Plenković besramno se upliću u ovdašnje izbore – nastavljajući paternalističko-ucjenjivačku politiku prema bh. državi, slijedom destruktivnih Čovićevih namjera. Naravno, nužno je učiniti izmjene izbornih zakona na osnovu odluka Ustavnog suda BiH.

To očito neće ići bez uredovanja međunarodnih autoriteta u BiH.

Ako ostane po starom, pa se desi da po treći put Željko Komšić uđe u Predsjedništvo BiH, svašta se može očekivati.

Kod najavljenje kandidature Komšića nije samo pitanje političke korektnosti i pameti već, ponajprije, ocjena njegovog učinka u predhodna dva mandata.

Neodgovorno je spram glasača i države što nema dogovora stranaka građanske i lijeve orijentacije o strateškim tačkama – kako bi se bitno izmjenio politički kompleks u BiH i način vladanja zarad ekonomsko-socijalnog boljitka za sve, uspostavljanja pravne države i ubrzane evroatlantske integracije. Jedina nada za promjene iznutra je da građanske stranke (udruženo ili odvojeno) budu činilac bez kojeg se neće moći formirati vlast ili, još bolje, da budu okosnica budućih koalicija.

Mnogo toga će zavisiti i od ishoda nadmetanja u RS-u. Dodik je kompromitovana ličnost u međunarodnim relacijama (izuzimajući, naravno, Rusiju), pa je postao smetnja i srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Ne treba se zanositi, Vučić ostaje na velikosrpskoj trasi i Republika Srpska mu je nužna zbog Kosova i onog što će se s tom temom zbiti. I opozicija u RS-a je utemeljena na svesrpstvu. Doduše, Savez za promjene javno prihvata integritet bh. države, članstvo u Evropskoj uniji pa i ispunjavanje obaveza prema NATO-u (bez ulaska u tu alijansu), ali svoje djelovanje usklađuje s Beogradom.

Vraća se pojačani interes Zapada za BiH i regiju. Bh. državi je nužan pozitivan i aktivan međunarodni okvir. Očekivati je uspostavu stabilne vlade u Njemačkoj kao predvodnici EU i na ovom prostoru. Ne bude li proces priključivanja BiH u EU ubrzan, a negativni uticaji iz susjedstva amortizovani – neće na dobro. Nadati se konsolidaciji američke politike prema Balkanu i agresivnom angažamanu Vašingtona, s potiskivanjem ruskog uticaja i daljnjom natoizacijom regiona. Samo udružena i odlučna akcija SAD i EU može promjeniti odnos snaga u BiH i okruženju.