Darja Korez Korenčan, poznata televizijska voditeljica emisija o umjetnosti i kulturi, podijelila je s nama svoju priču o posljedicama covida-19. Zarazila se u martu. Ne zna kako, pošto se pridržavala svih mjera. Ubrzo je prebačena u bolnicu, na intenzivnu njegu i priključena na respirator. Nakon šesnaest dana vještačke kome, probudila se sa zavijenom rukom i saznala da joj je zbog komplikacija moralo biti amputirano svih pet prstiju desne ruke. Od intubacije ima oštećene glasne žice i slabiji glas.

Unatoč svim poteškoćama koje mora savladavati, izuzetno je pozitivan sagovornik. O svom iskustvu napisala je knjigu, nadajući se da će njena priča pomoći svima koji se bore s posljedicama bolesti.

N1: Koronavirusom ste se zarazili u martu ove godine. Kakav je kod vas bio tok bolesti?

Razboljela sam se u martu, kada se još nije mnogo govorilo o vakcinaciji. Činilo mi se neobičnim što sam se razboljela, jer sam se pridržavala svih mjera, nosila masku, radila od kuće. Gdje god sam išla, držala sam distancu. Takođe sam veoma zdravo živjela, zdravo se hranila i mnogo kretala na svježem zraku. Sve sam to radila i unatoč tome se razboljela. Možda nevjerovatno, ali nikada prije ovoga, 38 godina nisam bila na bolovanju. Možda neka prehlada, ali inače nisam bila bolesna, isto tako nemam hroničnih bolesti.

Covid-19 me pogodio kao grom iz vedra neba. Dobila sam temperaturu, naizmjenično me tresla groznica, a prije svega sam postajala sve slabija, jedva sam stajala na nogama. To je trajalo dobrih nedjelju dana, stanje se pogoršavalo, onda sam se otišla testirati i bila pozitivna. Sljedeći dan sam bila toliko loše da sam pozvala hitnu pomoć. Već u vozilu hitne pomoći su mi dali masku za kiseonik, odvezli me na intenzivnu njegu. Ustanovili su da imam veoma tešku upalu pluća. To me je iznenadilo, jer me, na primjer, nije pritiskalo ili boljelo u grudima, niti sam teško disala.Očigledno je covidom uzrokovana upala pluća veoma podmukla. Ušulja se u nas na takav način, da uopšte ništa ne slutimo.

N1: Kako se odvijalo liječenje u Kliničkom centru, čega se još sjećate?

Prvog dana su mi razni ljekari nekoliko puta pokušavali izvršiti arterijsku liniju, ali bezuspješno. Objasnili su mi da covid pacijentima moraju napraviti takozvani arterijski kanal kako bi kroz njega uzimali uzorke krvi i tako pratili njihovo stanje. Tu se kod mene jako zakomplikovalo. Prvo je specijalista pokušao da mi ubaci kateter, a zatim i drugi ljekari koji nakon više uboda na lijevoj i desnoj ruci nisu pronašli arteriju.
Sljedeći dan je dežurni specijalista uspio ubaciti kateter u desnu ruku i tada je počelo. Prilikom prevelikog ubrizgavanja, osjetila sam nepodnošljiv bol, sto puta gori od svih ostalih zajedno. Pretpostavila sam da je pogodio živac jer me je bol skoro katapultirao iz kreveta. Mislila sam da ću se onesvijestiti, osjećala sam kao da je kroz mene proletjelo stotinu strijela. Strašno sam vrisnula, da me je vjerovatno čula cijela bolnica, vidjela sam samo bjelinu iznad sebe.

Došlo je do radijalne opstrukcije, kateter su zatim brzo uklonili, ali to nije promijenilo činjenicu da su prsti polako počeli tamniti. Tada sam još bila pri svijesti.

Trećeg dana sam zbog respiratorne insuficijencije priključena na vještačku ventilaciju. Od tada nisam znala šta se sa mnom dešava, priču sam saznala kroz medicinske izveštaje i priče porodice koji su bili u redovnom kontaktu sa ljekarima. Na mojim krvnim sudovima su nastale velike komplikacije. Već drugog dana pozvali su specijalistu plastične hirurgije, koji je savjetovao opservaciju. To je trajalo deset dana, a onda navodno nije bilo drugog izlaza nego da mi zbog gangrene hitno amputiraju prste na desnoj ruci.

Osim toga, na butini sam dobila hematom, a iz nalaza sam saznala da sumnjaju na bolničku infekciju. Taj hematom su mi isto tako morali operisati a zatim ranu zašiti. Sa covid odjeljenja za intenzivnu njegu sam dva puta bila prebačena u operacione sale, gdje sam operisana.

N1: Vi se toga ne sjećate?

Sve se to dešavalo dok sam bila u vještačkoj komi. Šta se dešavalo, saznala sam od ljekara nakon 16 dana, kada sam se probudila.
Kada te premjeste na intenzivnu njegu i priključe na respirator, ozbiljno je. Ljudi tamo umiru. Ako preživiš, sretan si što ponovo vidiš ovaj svijet. Mojim rođacima su najprije rekli da je veliko pitanje da li ću se probuditi, jer imam teške komplikacije i da moraju biti spremni i na najgore.
Iz kome su me uspjeli probuditi 16. dan. Tada ste zbunjeni, ne znate gdje ste, vidite drugačiju svjetlost. Mnogo toga mi se dešavalo u komi. Kao da mi se film vrtio u različitim epizodama, povremeno sam vidjela i bijelu i narandžastu svjetlost. U komi je bilo kao da sam znala da sam težak covid pacijent, ali da sam negdje u inostranstvu. Kada sam se probudila, još uvijek sam bila ubijeđena da nisam u UKC-u, nego u inostranstvu, također sam muža pitala kada me je dovezao u Ljubljanu.

Malo su me čudno gledali, muž je bio zabrinut šta će biti sa mojom psihom, ali onda su ga ljekari utješili da je navodno dosta covid pacijenata zbunjeno u prvoj sedmici, ali kada se probude iz kome, onda se mozak ponovo resetuje.

N1: Ko vam je rekao da ste ostali bez prstiju?

To mi je rekao muž. Vidjela sam svoju previjenu ruku, ali sam mislila da je bila nesreća. U snu, u komi, to mi se prikazivalo kao neka nesreća. Ljekari mi nisu mnogo rekli, ali ih nisam ni ispitivala. Kada je moj muž došao u posjetu, rekao mi je da se to dogodilo na uskrsnu subotu. Doslovno je ovako rekao, ljekari su morali da odstrane tvoje lijepe duge prste zbog nekroze, zbog odumiranja.

Ruka je prilikom prvog previjanja izgledala rastrgana i još uvijek sva crna, čak i dlan. Prvi pogled na nju bio je šok za mene i od tada je nisam mogla gledati prilikom nijednog previjanja, jer mi je bilo tako strašno.

Bilo je vrlo teško gledati te patrljke, ostatke prstiju, koji su još uvijek imali crnu nekrozu. Taj crni odumrli dio epiderma sezao je još visočije od prvih zglobova, ne samo do mjesta gdje je hirurg morao hitno amputirati.

N1: Kako se odvijala rehabilitacija?

Nakon što su te rane zacijelile, počela sam ići na fizioterapiju za ruku. Patrljke treba što više razgibavati, to smo radili cijelo ljeto. Čak i kada dobiješ protezu, ona nije funkcionalna i većinu kućnih poslova obavljaš s preostalim prstima. Sada idem kod protetičara koji će napraviti silikonske prste, slične onima na mojoj lijevoj ruci. Estetski izgledaju prilično dobro, ali nisu funkcionalni. Uveče ih moraš skinuti i kod kuće većinu stvari pokušati uraditi bez njih. Koristiš ih kada izlaziš, među ljude, služe za estetski efekat.

N1: Kako ste se nosili s tim?

To je težak šok. Dešnjak sam, ostala sam bez prstiju na desnoj ruci i morala sam se naviknuti da za sve koristim lijevu ruku. Prilikom pisanja poruka na telefonu prvo sam pravila toliko grešaka, da sam prestala odgovarati dok nisam naučila da tipkam lijevom. Problem su sasvim obične stvari: kako ćeš vezati pertle, zakopčati patent zatvarač, dugmad… Da ne govorim o domaćinstvu, ne možeš da režeš, guliš povrće, jedeš normalno nožem i viljuškama kao što si bio naviknut ranije. Sada jedem lijevom rukom. Ponekad se moraš i našaliti kako bi to mogao prevazići. U početku, još u bolnici, dok sam jela uprljala bi se kao dijete. Veoma je teško, ali onda… Nisam smjela razmišljati samo o tome koliko je strašno. Prisjećala sam se onih ljudi i invalida kojima je još gore, mnogo gore. To je bila neka vrsta autosugestije u prevladavanju ovog stresa. Pomislila sam da su drugi u mnogo većim problemima, rekla sam sama sebi, „Ovo ćeš nekako pobijediti, iako je loše.“ Naravno, to je teško, pogotovo u profesiji kao što je moja, to je problem.

N1: Osjećate li još neke posljedice?

Drugi problem koji mi se javio je glas, kao što možete čuti. Imala sam jači glas, koji je veoma oslabio. Ali sada mi je mnogo bolje. Kada sam se probudila iz kome, uopšte nisam mogla da govorim, još prije mjesec dana sam imala puknut, paralizovan glas. To je rezultat intubacije, kod koje može doći do oštećenja glasnih žica. Tkivu je potrebno vrijeme da se regeneriše, a to bi trebalo da traje godinu dana. Posjećujem logopeda i radim glasovne vježbe.

S vremena na vrijeme moram doći do daha, a prije nisam morala. I smijanje mi je jako slabo, ništa ne izlazi iz pluća kao nekada. Kada sam se smijala od srca, moj smijeh je bio stvarno glasan, sada nije. Iskreno se nadam da će se ovo vratiti. Najviše sam zadovoljna što imam normalne kognitivne sposobnosti, normalno razmišljam, nemam apsolutno nikakvih problema sa pamćenjem. To mi se čini presudnim.

Nedavno ste se vratili na posao. Kako vam to pomaže?

Svoj posao u kulturno-umjetničkom programu na Televiziji Slovenije obavljam sa velikim zadovoljstvom. Iako do penzije imam još samo dvije godine, sretna sam što sam se vratila. Na svu sreću, svoj posao mogu obavljati, glas je malo slabiji, ali to nije tako strašno da ne bih mogla nešto reći. Naučila sam dobro tipkati lijevom rukom, tako da mogu napisati sve tekstove.

N1: Nekoliko sedmica ste ležali u bolnici, zajedno sa drugim covid bolesnicima. Kako odjel izgleda iznutra?

Na covid odjelu ljubljanskog kliničkog centra sam ležala mjesec dana, potpuno nepokretna, priključena na brojne cjevčice; kateter u nosu, centralni venski kateter na vratu, urinski kateter… Pa još umotana ruka, to je bilo ono po čemu sam bila drugačija od drugih. Nisam se mogla okrenuti na desnu stranu, jer sam se bojala položiti ruku.

Ležali smo kao sardine, jedan pored drugoga, svi na raznim cjevčicama, priključeni, nepokretni. To je stvarno strašna slika, posebno za onoga, ko dođe u posjetu. Muž, kojeg su obukli u zaštitno odijelo, mi je rekao da će te prizore zapamtiti za cijeli život kao nešto nastrašnije. Svi kukaju, sestre trče od jednog do drugog, daju analgetike u bočice koje vise iznad nas, svo vrijeme pište aparati kada nečega nestane… Dok dijele hranu, već moraju nekoga hitno previti, jedni i drugi mirisi se miješaju, to je vrlo neprijatna situacija.

N1: Uskoro će izaći vaša knjiga u kojoj opisujete svoje iskustvo. Njen naziv je Korak po korak. Kako ste stali na noge?

Mjesec dana si potpuno nepokretan. Ako si 16 dana u komi, kao što sam bila ja, mišići ti strašno oslabe. Koža na rukama i nogama ti doslovno visi, nevjerovatno. Zatim jedva nekako ustaneš – ja sam si mogla pomoći samo jednom rukom, da se naslonim na krevet – ali ti ne uspijeva, jer si toliko oslabljen. Kada jedva ustaneš, fizioterapeutkinje te uče hodati uz hodalicu. Nevjerovatno iskustvo, kada se pokušaš malo prošetati uz krevete. Poslije pet minuta i nekoliko koraka pala sam na koljena. Morali su me podići i odnijeti u krevet, jer više nisam mogla. Nakon toga, postepeno, svaki dan napraviš korak više, zbog čega sam knjizi i dala naziv Korak po korak. Polako dolaziš sebi.

Zatim te, kada više nisi toliko kritično bolestan, premjeste na odjel za njegu. Nevjerovatno mi je bilo gledati starije ljude koji su bez teškoća išli u kupatilo sa toaletnom torbicom ispod ruke. Tada sam samoj sebi rekla: „Dragi bože, kada ću ja tako hodati.“ Ljubazna sestra me je tada potapšala po ruci i rekla: „Gledajte, njima je bilo potrebno samo malo kisika, vi ste imali težak tok bolesti. I vi ćete, samo što će to ići vrlo sporo.“ I stvarno je išlo. Rehabilitaciju sam nastavila u bolnici u Sežani, gdje sam konačno došla sebi, i 25. maja sam se mogla vratiti kući.

N1: Zašto ste se odlučili da o svom iskustvu napišete knjigu?

Kada sam se u septembru vratila na posao, kolege su me zaustavljale i pitale, kako je bilo, kako sam to preživjela, kako ću dalje. Pomislila sam, zašto sve ovo što sam preživjela ne bih negdje zapisala. Ne mislim, da bi nekoga posebno zanimala moja lična priča, ali savjeti, kojih sam se „dokopala“ u toku liječenja i poslije njega: šta sam doživjela, šta se može preventivno uraditi, šta sam možda radila pogrešno, šta mi se u bolnicama činilo pogrešnim i šta mi se činilo dobrim. Kako sam sama pobijedila stres. Kako sam se vratila u normalan život, što nije bilo jednostavno. Nadam se, da ću na ovaj način nekome pomoći u prevazilaženju poteškoća poslije covida-19.

Poslije predstavljanja knjige ću naravno biti na raspolaganju za pitanja za svakoga, ko se nađe u sličnim okolnostima, također i kasnije, ako to bude želio. Ovo su stvarno ozbiljni problemi. U toku liječena sam susretala ljude koji nisu mogli doći sebi, to je najgore. Nisu znali na šta da se oslone, na šta da misle kako bi ovaj svijet za njih bio ljepši. Jer su mentalno na samom dnu i fizički se ne mogu oporaviti. U toku rehabilitacije sam viđala ljude koji nisu htjeli ni razgovarati, zbog svega što se sručilo na njih, na njihove porodice. Kako će živjeti, kako će funksionisati kod kuće? To nije jednostavno, neki su pomišljali na samoubistvo. I ovaj slučaj također opisujem u knjizi.

Često čujemo priče različitih bolesnika, znači covid-19 ima neku svoju dimenziju. Kada ti nestane zraka, kada dođeš na respirator, onda razmišljaš o tome da li ćeš preživjeti, da li će se nešto zakomplikovati… Ili ćeš možda biti na onom svijetu. Tamo si, zavisiš od aparata, ljekara, sestara i toga šta imaju na raspolaganju. Ako ne bi imali odgovarajuću opremu, vjerovatno bi još mnogo više ljudi umrlo.

Nekoliko savjeta iz knjige Korak po korak:

Važno je održavanje kontakta sa prijateljima i rođacima, prije svega sa osobama koje nisu neprijateljski raspoložene, osvetoljubive, zavidne, sklone kleveti, licemjerne itd. One, koji nisu iskreni i imaju barem jednu od ovih osobina, radije izbjegavajmo.

Od izbijanja epidemije redovno slušamo o broju zaraženih i umrlih, što naravno može biti vrlo zamorno. Sigurna sam, da ćemo biti informisani i ako vijesti poslušamo samo jednom dnevno.

Živim za lijepe trenutke i sebi ne postavljam previsoke dugoročne ciljeve. Iako je lijepo imati ciljeve, ponekad ih sebi postavimo previše odjednom, onda nas muče rokovi, strah od neuspjeha, finansijski zalogaji itd. S godinama sam shvatila da treba uživati u sitnim radostima i ne opterećivati se s tim, šta će biti i šta ako ne bude…

Dobro je pridružiti se nekoj grupi ili udruženju, koje ima slične interese kao i mi sami. Prije epidemije korone sam uz pomoć kolegice otkrila prijatne strane planinarenja, na taj način napravimo nešto korisno za sebe, a ujedno otkrivamo brojne prirodne ljepote i uživamo u pogledima na njih. Naime, čovjek je stvoren da hoda a ne da sjedi, poznato je da se pri svakom koraku aktiviraju čak 54 mišića!

N1: Kako gledate na trenutnu situaciju u društvu? Na sve sukobe između vakcinisanih i nevakcinisanih, čak i napade na preboljele, koji su odlučili ispričati svoju priču. Neki ih čak optužuju da lažu. Zbog toga ste se i premišljali dok smo se dogovarali za intervju, ali ste se odlučili da ispričate svoju priču, koja bi nekome mogla pomoći.

Toga je stvarno puno i žao mi je da se to događa. Svaki čovjek, na osnovu informacija koje su mu na raspolaganju, sam mora odlučiti o tome šta je za njega dobro, a šta nije. Nisam kompetentna da bilo koga prisiljavam na vakcinaciju. Istina je, da mi se čini vrlo pametnim, u odnosu na ovo što se događa, da dnevno imamo ovoliko mrtvih, da se ljudi malo zamisle i da ako iz ovih ili onih razloga ne žele da se vakcinišu, da se barem redovno testiraju. I to stvarno redovno, jer nikada ne znamo kada nosimo virus u sebi i prenosimo ga dalje.

Ovo konstantno objavljivanje brojeva u medijima nam mora dati do znanja da to nisu samo brojevi, da iza toga stoje ljudi, umrli ljudi. Djedovi i bake, koji nikada više neće moći zagrliti unuke. Također i radno aktivni ljudi, koji su možda izgubili bitku sa covid-19 jednostavno zato, jer su njihova pluća toliko oslabila. To su strašne stvari.

Prije mnogo godina, kada se srušio avion sa Slovencima u Ajacciu na Korzici, svi smo bili zaprepašteni, bio je dan žalosti, svi su govorili samo o tome. Sada u deset dana umre toliko ljudi, pa niko ništa ne kaže, prelazimo preko toga, idemo dalje.

N1: Šta je za vas bio najteži trenutak i kako ste tada pronašli snagu?
Najteže mi je bilo pri pogledu na ruku, koja je još imala crne nekroze na ostacima prstiju. Izgledala je kao da bi je ugrizla neka zvijer ili kao da je izgorjela u požaru. Bilo mi je strašno teško kada sam se sjetila šta sve neću moći raditi, naravno da sam bila… tužna je blaga riječ. Možeš pasti u tešku depresiju. Ali uvijek moraš sebi postaviti optimizam nasuprot pesimizmu. Nešto pozitivno, nešto što te vuče gore, za mene je to bila pomisao na unuke. Treba gledati naprijed, ne nazad. Što je bilo, bilo je, to se više ne može popraviti.

Tražim optimističnu stranu, gledam naprijed. I treba učiti. Ako ne ide desnom, moraće ići lijevom. Ukoliko ne ide tako, onda treba drugačije. Na ovaj način tražim puteve, izlaze, sama dolazim do njih. Kod kuće smo izradili nekoliko spravica za domaćinstvo, za rezanje, nešto smo i kupili. Snalaziš se, jer si primoran na to.

Ako se prepustiš sudbini, to nije dobro za psihu. Moraš se ponekad nasmijati, družiti se sa vedrim ljudima koji imaju mnogo energije, koji dobro utiču na nas. To je jedan od mojih savjeta u knjizi. Volim biti u društvu nasmijanih, ljubaznih ljudi, koji iskreno žele dobro. Treba izlaziti među ljude, ne možeš se zatvarati u četiri zida, to nije rješenje.

Intervju radila: Sarah Neubaue

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad