Boris Petkov zvani Bugarin jedini je kriminalac koji se pojavio u čuvenom dokumentarnom filmu „Vidimo se u čitulji“ koji je na čitulji dospio tako što je umro prirodnom smrću. Nije ga ubio metak, već ga je izdalo srce. Petkov, za kojeg oni koji su ga dobro poznavali, kažu da je bio beskrajno duhovit i potpuno atipičan lik u svijetu kriminala. Kako je napisano u jednom tekstu o njemu "meci su mu prolazili pored mozga, kroz noge, grudi, a najčešće u leđa". Preživio je nekoliko atentata i dobar dio života proveo po zatvorima.
Akter svih dešavanja u podzemlju
Petkov spada među “legende beogradskog asfalta”. Družio sa Đorđem Božovićem Giškom, Goranom Vukovićem, Bojanom Petrovićem… Bugarin, kako su ga zvali i prijatelji i neprijatelji, bio je akter i svjedok skoro svih važnih dešavanja u podzemlju počev još od 80-ih godina, to jest od ubistva Ljube Zemunca u Frankfurtu, kada je viđan u društvu ubice Gorana Vukovića, preko likvidacije Ranka Rubežića zvanog “balkanski Dač Šulc”, do prijateljstva sa začetnikom nove generacije srpskih kriminalaca Aleksandrom Kneževićem Kneletom, koji je uvijek govorio da je “Giškin i Bugarinov pulen”. Petkov je pripadao voždovačkom klanu, a stasao je sa generacijom prestupnika koji su “zanat” pekli osamdesetih godina po zapadnoj Evropi, kada je jugoslovensko podzemlje bilo strah i trepet, piše espreso.co.rs.
“Bavljenje kriminalom je šumski život. Zakon džungle. Treba preživjeti u toj borbi za opstanak koja nije svakodnevna i koja se kod prosječnog čovjeka svodi na to da plati račune za stan i struju i nekako sastavi kraj s krajem. Kod nas je stalno iskušenje hoće li neko da nas uhapsi ili ubije. Ili pobjegneš, ili ti njega ubiješ dok kidaš. Ne možeš baš uvijek da zbrišeš. Čovjek treba da se rodi hrabar, a ta osobina je najelementarniji način za savladavanje straha. Biti hrabar i biti lud to su dva pojma koja se samo ponekad poklapaju, a češće razlikuju. Bilo je toliko ludih ljudi koji su prosto srljali u avanture ili smrt. Tako je to u mom poslu iako sam ja po zanimanju besposličar”, ispričao je Petkov u jednom intervjuu.
Osuđen na sedam godina, pobjegao iz zatvora nakon dvije godine
Za Petkova se u široj javnosti prvi put čulo poslije Rubežićevog ubistva 15. februara 1985. godine kod Kapije Beograda. Tada je sa Draganom Popovićem Dadiljom (kasnije ubijen ispred beogradskog hotela Palas) i Draganom Vujisićem Vujom pucao na Rubežića. Vuja i Dadilja su uhapšeni, a Petkov je uspio da pobjegne u Čehoslovačku koja tih godina nije bila član Interpola. Ipak, kasnije je potpisan međudržavni sporazum pa je izručen Jugoslaviji, gdje je prvostepeno osuđen na pet, pa na sedam godina zatvora. Iz zatvora u Zabeli pobegao je poslije dvije godine, otkad je bio u bjekstvu.
Iz inostranstva, gdje se skrivao godinama, u Beograd se vratio 1990. na sahranu svog vjernog druga Đorđa Božovića Giške, koji je poginuo na frontu kod Gospića kao komandant Srpske garde. Istog dana, 19. septembra, Petkov je ranjen u pucnjavi kod hotela “Slavija”. Prebačen je iz Urgentnog centra u bolnicu Centralnog zatvora, jer je za njim postojala potjernica. U zatvoru je bio do decembra 1992. Ponovo je ranjen na Zvezdari 7. oktobra 1993, ali se nikada nije saznalo ko je tad pucao. Petkov je odbio da policiji opiše šta se desilo i ko su “pucači”, što se tumačilo njegovom željom da se osveti.
Na pitanje koliko je godina u životu proveo u zatvoru, Petkov je odgovorio bez uvijanja i patetike, potrudivši se i da njegov odgovor u sebi sadrži elemente humora po kojem je bio prepoznatljiv.
“U zatvoru sam proveo više nego što je trebalo. To kažem bez ponosa, iako sam tih osamnaest godina, na koliko sam ukupno bio osuđen, uspio da prepolovim, pomilovanjem ili revizijom procesa”, objasnio je Petkov.
“Zar je droga veće zlo od Miloševića, Šešelja, Bila….”
Posljednjih deset godina života je proveo u Kaluđerici. Povukao se iz “krupnih stvari”, a među upućenima se šuškalo da se odao raznim porocima. Petkov je volio da priča sa novinarima, ali nikada nije dozvolio da to pređe u estradu. Umio je da kaže kako klinci ništa lijepo ne mogu da očekuju od kriminala. U posljednjem intervjuu koji je dao Gradiši Katiću pokazao je koliki je zapravo komičar uprkos burnom životu u nemilosrdnom svijetu kriminala. Na pitanje šta misli o “najvećem zlu savremenog svijeta – sintetičkim drogama”, Petkov je odgovorio: `Zar misliš da je sintetička droga veće zlo od Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Bila i Hilari Klinton, Monike Levinski… Dobro, Monika je u redu, ona nije tako veliko zlo`.
Upitan da kaže čega se najviše boji, odgovorio je bez razmišljanja: `Vještačkih droga`. A kad je zamoljen da objasni kako to da se ne boji tenka ili metka, odvratio je: `Koga je još zgazio tenk, a znaš li koliko ih je umrlo od droge?`.
Preminuo od zatajenja srca
U nedelju 15. decembar 2002. mu je pozlilo i prebačen je u bolnicu. Ubrzo je umro je na Vojnomedicinskoj akademiji zbog problema, ne sa zakonom nego sa srcem, a mnogi pretpostavljaju, mada to nikad nije zvanično potvrđeno, da ga je srce izdalo usljed pretjerane konzumacije narkotika. U pomenutom intervjuu, posljednja stvar o kojoj je pričao bio je život, koji je, kako sam reče, proveo ili u zatvoru ili u bjekstvu.
“Teško je, ali je lijepo živjeti. Lepo je, ali je teško voljeti. Nekad po potrebi i mrziti. Ali, ipak, vrijedi živeti, pored ostalog i zbog toga da bi me pitali sve ovo što ostali nisu imali privilegiju da dožive”, kazao je Petkov.
Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad
Kakvo je tvoje mišljenje o ovome?
Budi prvi koji će ostaviti komentar!